Sunday, October 30, 2005

OSAM (Aloha Maui)

Maui, velicanstven i mistican, je poseta nasoj planeti u njenoj mladosti. Haleakala, vulkan koji je formirao istocni deo ostrva, uzdigao se iz okeana pre samo milion godina kada je covek vec ostavljao svoje tragove na drugim krajevima sveta. U dalekom beskraju Tihog Okeana, nova zemlja je cekala.

Maui i danas ceka. Presijava se kao nekakvo prividjenje na plavoj liniji gde se susrecu nebo i more. Sa svojim bljestavim plazama, sumovitim dolinama i spektakularnim planinama sa kojih se kotrljaju nebrojeni vodopadi, Maui je vise od mesta. Maui je nacin zivota u harmoniji sa prirodom i drugim ljudima, dragoceno nasledje zavestano od drevnih kraljeva i kraljica u duhu Alohe.

Oni koji danas dolaze na Maui traze zabavu i zadovoljstvo, ili predah od sveta koji se prebrzo okrece. Mladi ljubavnici ili sredovecni turisti. Neki drugi opet samo hoce da se uvere da raj na zemlji postoji. Sve njih, kao sto je to cinio i za sve one koji su dosli pre njih, Maui ocarava na svoj poseban nacin.

Slavko se vec dva cela dana izlezavao na plazi Kaanapali, jednoj od najlepsih na svetu, na drvenoj lezaljci ispod velikog plavo-belog suncobrana ispijajuci Pina Kolade i merkajuci zgodne devojke koje su opet krisom zagledale njegove Spido kupace i prolazile dalje gurkajuci jedna drugu laktovima i priguseno se kikotale. Iako je znao da Spido ne cini coveka, Slavko je oko podneva svakog dana cvrsto odlucivao da uvece posle plaze ode u jednu od obliznjih prodavnica i stavi na sebe neki normalni kupaci sorc, dok bi oko veceri tog istog dana na to zaboravljao zureci u vecernji provod. Iznajmio je sobu u malom hotelu u malom mestu Lahaina. Gledajuci Lahainu danas, preplavljenu kicem za turiste, neupucenima je tesko poverovati da je ovaj gradic nekada davno u vreme kitolovaca i misionara bio prestonica Havaja i najdivljija luka u Tihom Okeanu, dok je danas to grad za zurke druge vrste. Slavku je trebalo vise od jednog dana posle dolaska da se malo privikne na tezak vlazan vazduh prepun mirisa tropskog cveca koji ga je zapahnuo cim je iz izasao iz klimatizovane zgrade aerodroma Kahului iduci prema agenciji za iznajmljivanje automobila koje su sve bilo pogodno smestene blizu glavnog aerodromskog ulaza. Svetlo plavi Pontijak Grand Am koji je iznajmio bio je tipican ispod procesan americki automobil, godinama u zaostatku iza japanske konkurencije, ali koji ce mu posluziti za ove dve nedelje koliko je planirao da ostane ne ostrvu. Slavku nije trebalo dugo vremena da zakljuci da je Maui mesto stvoreno za njega. Opusten zivot, topla klima, lepe devojke u minimalnim kupacim kostimima, nocni zivot po njegovom ukusu, sve je to ucinilo da se brzo uklopi u lokalni mentalitet. Jedino sto je neki psihopata odredio bolesno niska ogranicenja brzine, sve ostalo je bilo perfekcija. Iako je Maui izlozen tropskoj klimi, njegovo vulkansko poreklo ga je ucinilo, kao i sva ostala Havajska ostrva, mesavinom kontrasta. Iznad kristalno ciste plavo-zelene vode uzdizali su se delovi ostrva goli kao pustinja, prekriveni minimalnim rastinjem koje se svakodnevno borilo za opstanak na surovom vulkanskom kamenu tamno crvene boje. Iz te praznine predeo bi postepeno prelazio u travnate brezuljke sa ponekim drvetom. Manje naseljeni i nepristupacniji delovi ostrva su bili prekriveni gustim tropskim sumama bogatim zivotom. Iznad vode, sunce, zelenilo, plaze i miris cveca cinili su prijatnu svakodnevicu. Ispod vode u koralnom plavetnilu, cekala je druga jos spektakularnija eksplozija boja, koju je Slavko prvi put otkrio kada je zaronio blizu plaze sa malo hleba u rukama. Odmah su ga okruzila jata tropskih riba nemoguce zivih boja i sara, desetine vrsta i stotine ribica privucene hranom jele su mu iz ruke. Velika morska kornjaca prolebdela je polako i dostojanstveno malo dalje od njega i ne obaziruci se na podvodnu guzvu koju je izazvao otisla dalje svojim putem. Kasnije, dok bi predvece sedeo u svojoj hotelskoj sobi, Slavko bi na slikama iz turistickog vodica pokusavao da prepozna ribe koje je ranije video i da nauci njihova zapetljana imena. Od svih mu je najzabavnije bilo ime nacionalne ribe Havaja: Humuhumunukunukuapua. Za glavnu ribu i glavno ime, pomisli Slavko dok je ostavljao vodic na stolu. Izasao je na terasu koja je gledala preko glavne ulice na obliznju pescanu plazu i okean ciju su povrsinu u tom trenutku prekrivali ne bas mali talasi. Nekoliko odvaznijih kupaca pracakalo se u plicaku noseni njihovom snagom. Slavko je pogledao sa svog drugog sprata dole na ulicu gde su se restorani vec polako punili sa vecernjim gostima. Turisti su lagano setali izmedju malih umetnickih galerija, radnji sa nakitom i garderobom, i restorana, birajuci gde sledece da zastanu. Vreo vazduh, manje vlazan uz obalu okeana, tek je polako poceo da se hladi pred dolazak veceri. Vreme je da potrazi Asiko, pomisli Slavko. Sutra. Sada je bilo vreme da se obidju lokalni barovi.

Sutradan se probudio mamuran i sa glavoboljom velicine dzinovske morske kornjace koju mu je neko stisnuo u to njegovo malo glave. Obukao je na brzinu sorc, majicu i sandale “japanke”, saplicuci se pri tome nekoliko puta u maloj spavacoj sobi hotela i psujuci pri tome svaku sarenu ribicu cijeg je imena jos mogao da se seti. Posto mu dorucak u njegovom jutarnjem stanju definitivno nije izgledao privlacno, resio je da odmah krene i potrazi tu popularnu vetrovitu plazu gde je Asiko cesto provodila slobodno vreme. “Bar nisam u usranom avionu,” pomisli Slavko grabeci sa malog stola od bambusa kljuceve od kola i mapu ostrva i izlazeci nesigurno kroz vrata.

Do plaze Hookipa, koja je bila Slavkovo odrediste, treba se voziti preko najuzeg dela ostrva na njegovoj sredini. Sama plaza se nalazila na deset minuta voznje istocno od gradica Paia na autoputu prema Hani. Duga voznja u klimatizovanom autu ucinila je da Slavko malo dodje sebi, dok je nisko ogranicenje brzine obezbedjivalo druge vozace i bicikliste od Slavkovih usporenih refleksa. Paia je danas boemski gradic sa neobicnim radnjicama, medjunarodnom surfing reputacijom, i odlicnim restoranima. Iako izgleda kao tipican gradic iz filmova o americkom Divljem Zapadu, mala Paia je tridesetih godina ovog veka bila najveci urbani centar ostrva baziran na seceru. Secerana koja je jos tada obezbedjivala posao i danas postoji i radi, na autoputu 390, kilometar i po jugoistocno od jedinog semafora u gradu. Kroz taj isti semafor sada Slavko umalo nije prosao na crveno, zaustavljajuci se u poslednjem trenutku da propusti grupu hipika koji su lagano presli na drugu stranu ulice.

Na samoj plazi nije vise moglo da se parkira, jer su sva mesta vec bila popunjena kolima surfera najrazlicitijih modela, godina starosti i cistoce, koji su na plazu dosli mnogo ranije. Slavko je morao da se odveze malo dalje uz put iznad plaze gde se na ostroj visokoj litici nalazio vidikovac sa koga su turisti gledali neobican prizor ispod njih. Jedinstveni vremenski uslovi na ovom mestu omogucavaju surferima da ovde izvode spektakularne vazdusne akrobacije dok jedre na dasci preko uzburkanih talasa. Najuzbudljivije su izgledali skokovi do metar-dva iz vode, i salto preko glave sa sve daskom i jedrom. Iako jos nije bilo poslepodne, kada je najbolje vreme za jedrenje jer vetar najjjace duva, ova svetski poznata mala plaza je vec bila puna. Oko pedesetak surfera je vec jurilo po vodi napred i nazad, mimoilazeci jedni druge punom brzinom, dok je njih jos dvadesetak cekalo na red postrojeno kao za paradu duz cele peskovite plaze sa svojim zivopisnim daskama i sarenim jedrima. Slavko je ostavio svoj iznajmljeni auto kod vidikovca i polako se pesice spustio putem do plaze, dok mu je jak vetar sve vreme hladio lice i bacao poneko zrno peska u oci.

Na samoj plazi nije bilo gde da se sedne ili sakrije od sunca, tako da je Slavko samo nabio jace svoju bezbol kapu na oci, stao sa strane gde nikome nije bio na smetnji i poceo da gleda okolo ne bi li mozda spazio Asiko. Prvo je pazljivo zagledao svakog ko je cekao na plazi da sledeci pojuri preko talasa. Zatim je sto je bolje mogao na jakom suncu i vetru, zmirkajuci i zaklanjajuci oci rukom presao pogledom sto je bolje mogao preko svakog jedra na vodi. Prepoznati nekoga koga je video samo na maloj slici ramena i glave gledajuci sitne ljudske prilike na vodi koje su neprestano menjale pravac, skakale levo i desno, i svaki cas nestajale iza svojih jedara se pokazalo tezim nego sto je zamisljao. “Jedva vidim ko je sitan a ko krupan, a kamoli da razlikujem musko i zensko,” promrmlja Slavko frustriran sebi u bradu. Gledajuci okolo nije mogao a da ne primeti kako svi surferi fenomenalno izgledaju, preplanuli od sunca, zategnutih i misicavih tela, kao da nemaju brige na ovom svetu. Slavko nesvesno opipa svoj vec pomalo uocljiv stomak i nastavi sa osmatranjem sitnih prilika u daljini. Posle nesto vise od pola sata postalo mu je jasno da je jedini na plazi bez daske za jedrenje i da pocinje da privlaci paznju drugih surfera. Nije pomagalo ni to sto je bio u majici i sorcu, mada mu ne bi bilo bolje ni da je bio samo u kupacim gacama, jer bez daske ovde si nizeg reda.

Tada je primetio da je jedan od surfera privremeno okrenuo ledja vetrovitom okeanu i krenuo da mu prilazi sa upitnim izrazom na licu. “Samo mi jos prijateljsko caskanje ovde treba,” pomisli Slavko u sebi dok je pokusavao da ga ignorise praveci se da odjednom nesto vazno gleda na drugoj strani plaze. Ali radoznali surfer je vec dosao na korak do njega.

“Zdravo prijatelju. Prvi put ovde?” upita ga surfer prijateljski dok je provlacio prste kroz svoju kosu istresajuci morsku so.

“Da,” odgovori mu Slavko, gledajuci ovog plavokosog mladica opaljenog havajskim suncem koji je izgledao nekoliko godina mladji od njega. “Prvi put sam na ostrvu i prvi put sam na ovoj plazi. Gledam i divim sa kako letite po talasima na tim daskama.”

Surfer mu na to dade sirok osmeh pun bljestavo belih zuba. “Zasto ne nabavis dasku negde pa nam se pridruzi. Brzo ces nauciti osnovne stvari. Preporucujem prepodne za vezbanje kad je vetar malo slabiji i guzva je manja. Vazno je da smo svi ovde zajedno u duhu Alohe i da slavimo mocni okean.”

Ovaj je malo previse trave popusio, pomisli Slavko u sebi, dok je smisljao kako da se izvuce iz ovog nezeljenog razgovora. Nije da mu nije bilo do price, surfer je izgledao kao dobar momak, ali nije mogao da gleda okolo dok je pricao sa njim. Na kraju je odlucio da pokusa direktan pristup koji je kako poslovica kaze nekada najbolji.

“Pokusavam da nadjem jednu devojku, mozda je znas, Asiko Hajasi. Cujem da ovde cesto dolazi.”

“A da, Asiko... kako je ne bi znao. Odlicna je na dasci. Sta je bilo, stara ljubav?” upita ga surfer zainteresovano.

“Ne, ne, nista tako, imamo zajednickog prijatelja, pa eto...” Slavko nije dovrsio recenicu jer nije znao sta dalje da kaze.

“Nisam je danas video, ali sutra je subota, sigurno ce doci pa pokusaj ponovo ako hoces,” rece surfer podizuci jednom rukom svoju dasku a drugom drzeci po strani dugacak jarbol sa sarenim jedrom koje se vijorilo na vetru. “Izvinjavaj, moram da idem, moj je red da skacem po talasima. Aloha.”

“Aloha,” promumla Slavko ka ledjima surfera koji se vec uzurbano udaljavao nazad ka zapenusanoj vodi.

Vise ocigledno nije imalo smisla zadrzavati se na plazi pogresno obucen, pogresno opremljen i pogresno raspolozen te Slavko odluci da se vrati u Lahainu gde bi mozda uspeo da spase ostatak dana uz dobru klopu i koktele. Sunce je upravo sada neumoljivo peklo sve belokoze turiste koji ne znaju da surfaju. Kola je parkirao iza svog hotela i krenuo pesice prema istorijski znamenitoj gostionici Pionir, prvom hotelu sagradjenom u Lahaini 1901. godine lociranom na gradskom trgu stotinak metara dalje niz Prednju Ulicu. Dok je prolazio kroz mali park iza stare zgrade suda koja je danas sediste Umetnickog Drustva Lahaine koje organizuje besplatne izlozbe u starim zatvorskim celijama, zacuo je iznenada razgovor na srpskom jeziku koji je dopirao cinilo se negde iz grupe slikara koji su postavili svoje stafelaje, boje i olovke na strateskom mestu u hladu najveceg drveta u gradu, starog preko jednog veka, cija krosnja je natkrivala ceo park. Turisti su bili svuda okolo, pozirajuci ozbiljno za svoje portrete ili razgledajuci radoznalo izlozene slike umetnika ponudjene na prodaju.

“Jebem ti ove amerikance!” ponovo je doprlo do Slavka negde sa druge strane masivnog stabla drveta. “Njima je umetnost ako im naslikas nesto isto kao na fotografiji. Ne daj Boze da je nesto kreativno. Eto im ga foto-aparat pa neka prave sami Pikasa u sekundi!”

Slavko je radoznalo provirio iza stabla da vidi ko ispaljuje tu umetnicku bujicu reci. Naslonjeni na stablo sedela su dva tipa, stari oko cetrdesetak godina, obojica blago rascupani i obuceni u sarene havajske kosulje. Ispijali su natenane espreso kafu, dok su ispred njih nekoliko desetina ulja na platnu cekale kupce uredno poslagani na senovitom travnjaku. Ponekad bi neko od prolaznika upitao za cenu odredjene slike gde bi tad jedan od njih dvojice uz ljubazan osmeh odgovorio na pitanje i ponovo se vratio svom razgovoru. Slike nisu izgledale lose, pomisli Slavko, mada su definitivno bile malo previse apstraktne za blago receno prakticni americki ukus. Posto nije imao gde da zuri ostatak dana, Slavko zaobidje oko drveta i nadje se ispred dva slikara iz starog kraja.

“Dobar dan!” rece Slavko istovremeno nabacujuci svoj najbolji osmeh.

“Vidi ga, nas!” rece jedan od dvojice slikara i uzvrati osmeh.

“Cekaj malo, da ne prenaglimo. Danas ne znas vise ko je nas, ko je njihov, ko je Eskim, a ko vanzemaljac,” rece drugi merkajuci Slavka ispod oka. “Odakle si prijatelju?”

“Iz Beograda,” odgovori Slavko nadajuci se da je to pravi odgovor.

“Nije vanzemaljac, bogami nas je!” uzviknu sad i drugi rascupani umetnik i ponudi mu rukom da sedne pored njih. “Ja sam Uros, a ovaj ovde je moj mladji brat Milos.” predstavi ih on obojicu.

“Petnaest minuta mladji, ali zato pametniji,” dobaci na to Milos. “Ja slikam portrete, dok je Uros specijalista za pejzaze.”

“Ja sam Slavko, a majka me zove sine.” rece Slavko polako sedajuci na ponudjenu mu stolicicu. Popricace malo pa onda na klopu.

“Pa kazi sine majkin sta te je dovelo u ove daleke krajeve? Godisnji odmor da malo predahnes od sljake?” upita ga Milos dok mu je sipao espreso u rezervnu soljicu iz male dzezve sakrivene u platnenoj torbi iza njega.

“Trazim prijateljicu jednog mog poznanika za koju su mi rekli da sada zivi ovde. A kako se desilo da ste se vas dvojica naselili ovamo medju potomke Polinezana?” Prvi srk kafe mu je bio dovoljan da mu leva ruka klone. Morace polako sa drugim srkom da mu srce ne otkaze.

“Prvo sam ja dosao iz Cikaga gde smo obadvojica stigli pre jedno petnaest godina, pa kad sam video kakvi su ovde ljudi i klima, odmah sam rekao i Milosu da prebacuje sator preko vode,” odgovori mu Uros dok je u isto vreme zavrsavao transakciju sa jednim bledim nemackim turistom, jos neizgorelim od sunca, koji je izabrao za svoj zid dva najveca pejzaza.

“I tako smo ovde vec skoro pet godina,” dovrsi recenicu Milos. “Ne moze biti lose mesto gde im se univerzitet skraceno zove UH! Uglavnom slikamo, a po jedan ili dva dana u nedelji radimo kao turisticki vodici pa vodimo grupe camcima na ronjenje okolo. Moze da se zivi. Ali je ziva istina da postoji kod starosedelaca taj njihov duh alohe gde su svi dosljaci dobrodosli.” Kao da je zeleo da naglasi sve to, Milos podignu svoje ruke prema Slavku koji je tada primetio da su im one obadvojici prekrivene slojevima raznih uljanih i akrilnih boja koje ni svakodnevno pranje nije moglo da skine tako lako.

Slavko odluci da okusa srecu i upita Urosa “znate li mozda jednu devojku otprilike mojih godina, zove se Akiko Hajasi?” Uros na to samo prasnu u smeh. “Maui jeste malo ostrvo ali nije toliko malo.”

“Japanka, a?” dodade sad i Milos. “Dobre su japanke, male ali tehnicarke. Pozirala mi je jednom jedna za portet, kako se ono zvala... jao sto je bio portet,” rece on gledajuci ceznjivo u daljinu gde su se na horizontu nazirali debeli oblaci. “Takako se zvala, a kako si rekao da se ta tvoja zove?”

Slavko je dovrsio svoju kafu i krenuo da ustaje. “Nema veze, naci cu je nadam se sutra.”

“Dodji nam na izlozbu slika. Organizujemo je u nasoj kuci za dve nedelje,” ponudi mu Uros dok se pozdravljao.

“Hvala na pozivu, ali verovatno tada necu biti ovde. Vraticu se kuci par dana ranije. Ali ako budem jos tu, sigurno cu navratiti.”

“Mi smo ovde svaku sredu i petak i vikendom, pa nas potrazi, a ako nadjes to tvoju japanku pitaj je da li pozira za portete!” doviknu mu Milos dok je Slavko isao Hotelskom ulicom prema restoranu. Ali ideja mu iznenada pade na pamet i on se vrati nazad do dva blizanca.

“Znate li majke vam gde ovde imaju da se kupe dobre kupace gace?”