Thursday, April 12, 2007

DVADESET JEDAN (Autoban)

Jipiii !!! Ovo je zivot, mislio je Slavko u sebi jureci 160 na sat autoputem A3 od Frankfurta preko Nirnberga i Minhena ka svom krajnjem odredistu. Crna rent-a-kar Opel Vektra benzinac koju je preuzeo na frankfurtskom aerodromu besprekorno je sledila komande upravljaca.

“Ovde kad su radovi na putu moram da usporim na 120,” Slavko se nasmeja u sebi. “U Kanadi jedva mozes naci negde da je dozvoljeno 120. Za 160 na sat bi me verovatno bacili zavezanog u vreci kao hranu belim medvedima.” Tu Slavko jos malo vise nagazi papucicu za gas. “Da vidimo moze li 170…” Dok malo nije odmakao od Frankfurta morao je da pazi da se sklanja iz leve u srednju traku, jer su ga stalno preticali mercedesi, audiji i bemvejci iduci verovatno i celih 200 na sat. Jos je bio upumpan adrenalinom od prelaska dve ozbiljno motrene granice, tako da je morao nekoliko puta da ucini svestan napor da natera sebe da malo uspori. Ne bi imalo smisla da ga sada posle svega zaustavi neka obicna saobracajna policija, ma koliko to bilo malo verovatno na nemackom autoputu. Jos nije mogao da veruje da je njegov nabrzinu smisljen plan za sada dobro funkcionisao.

Naravno, sve je pocelo sa ona dva telefonska poziva iz govornice u centru Vankuvera. Prvi poziv je bio za Milketa da osigura prijemnu adresu za posiljku koju ce da ugovori sa drugim pozivom. A drugi poziv bio je namenjen njegovom starom drugu iz detinjstva, nesvrsenom bivsem studentu Akademije Primenjenih Umetnosti u Beogradu, poznatog medju profesionalnim falsifikatorima dokumenata jednostavno pod nadimkom Duks. Slavko nije bio siguran da li je Duks, posle nekoliko bliskih susreta sa policijom, jos u svom starom poslu gde je ostvario zavidnu reputaciju za kvalitet svojih rukotvorina, koje su i najveci eksperti tesko razlikovali od originala. Cupkao je nervozno s noge na nogu, ramena pognutih uz pomalo izubijano metalno kuciste telefona u govornici ne bi li se malo sklonio od sitnih kapi kise koje su kao fina izmaglica ispunjavale vazduh. U prvom pokusaju njegov poziv nije uspeo da nadje slobodnu ulaznu liniju u Srbiju. U drugom pokusaju telefon je poceo da zvoni ravnim tonom tipicnim za te krajeve. Niko nije podizao slusalicu.

"Halo?" zaculo se odjednom iz slusalice.

"Dukse, brate. Slavko ovde."

"Slavko? Iz Kanade?"

"Taj isti, svojerucno."

"Pa gde si brate devizni. Kad ces da dodjes u otadzbinu da nam investiras ovde koju kintu, a?" Isti onaj stari Duks, pomisli Slavko sa osmehom.

"Slusaj brate, ne mogu sad mnogo da ti objasnjavam, znam da se nismo culi sto godina, ali treba mi tvoja strucna pomoc. Gori mi pod nogama."

"Sta moze jedan obican vajar da ucini svom zemi gastarbajteru? Da ti napravim bistu tvog svetlog lika? Mozda odliv u bronzi tvojeg neumornog uda?"

"Nemoj da me zezas Dukse. Znas na sta mislim."

"E, time se ja odavno ne bavim, nije u okvirima zakona." Slavko je prosto mogao da opipa ironiju iza Duksovih reci.

"Molim te kume, imam nekih problema ovde sa pasosem, a moram na put preko okeana koliko juce."

"Nisam odavno raspakivao opremu, jer ovih dana samo vajam za gradske spomenike i bogate privatne kupce. To ce ozbiljno da te kosta brate ako budem morao da otvaram zemunicu. Daj mi jedno dve nedelje pa cu ti javiti."

"Treba mi sutra ili nikada brate. Ne bih te zvao da ne znam da si jedini i najbolji. Placam sta se mora, samo mi napravi." Slavko zadrza dah ocekujuci sta ce Duks sledece reci.

"Daj mi adresu gde da ti posaljem. Hoces Fedeks ili DHL?"

Slavko naglo zakoci kada je jedan sleper poceo da se ubacuje u njegovu traku ispred njega. Turska registracija. Odjednom su mu se misli vratile u sadasnji trenutak. Nesvesno opipa rukom malu platnenu futrolu koja mu je visila na grudima ispod kosulje i u kojoj mu se nalazio svez srpski pasos, vestacki ostaren vestom rukom umetnika, na ime nekog slucajnog pokojnika cije je ime Duks verovatno pokupio sa neke od iskrzanih citulja koje su oglasavale tuzni dogadjaj sa nekog od gradskih zidova za sve nezainteresovane. Platio je svoju avionsku kartu gotovinom, jer bi sa kreditnom karticom ostavio suvise ocigledan trag iza sebe, i prosao je kroz kanadsku i kroz nemacku granicnu kontrolu bez da ga je iko malo pomnije i zagledao. Dukse, majstore. Na prednjem sedistu pored njega lezao je njegov laptop kompjuter, od kojeg se nije razdvajao, sigurno ututkan u svoju specijalno postavljenu torbu.

Ranije, kada je prosao pored Nirnberga, prebacio se na autoput A9. Sada je vec prilazio Minhenu i bilo je vreme za jos jednu promenu, ovaj put na autoput A8. Pazljivo je zagledao table koje su promicale iznad njega da ne propusti svoj izlaz. Jos jedno hiljadu kilometara do austrijske granice. Ovaj deo Nemacke kroz koju se sada vozio bio je uglavnom ravnica, lisena znacajnih vertikalnih izmena u okolnom reljefu koje bi razbile monotoniju voznje. Ono malo brda pored kojih je prosao uglavnom su krasile crkve ili stari zamkovi. Ali sta mu je najvise upadalo u oci kada bi povremeno stao da se odmori u nemackim selima nanizanim uz autoput, bila je sveopsta cistoca i kuce koje su sve bile sveze okrecene i izgledale novo bez obzira na starost. Lud narod! Da bi sebi prekratio vreme, i ostao budan, cesto je menjao stanice na radiju uzaludno pokusavajuci da razume o cemu Svabe pricaju u reklamama izmedju muzike. Cesto je bacao poglede u retrovizor da bi se na vreme sklonio iz brze trake kad zatreba. Posle nekog vremena obuzeo ga je osecaj da nesto nije u redu. Ponovo je pogledao u retrovizor. I ugledao ga je! To je ono sto mu je podsvesno bilo cudno vec neko vreme tokom voznje. Sest automobila iza njega, u susednoj traci, jurio je crni BMW. Novi model, koliko je Slavko mogao da oceni, Serija 6 sa dvoje vrata. Takav auto bi ga bez problema pretekao, ali ovaj je nekako stalno ostajao iza njega, s vremena na vreme menjajuci trake i rastojanje tako da mu do sada nije pao u oci. Slavko opsova u sebi ljut sto nije ranije obratio vise paznje na svoje okruzenje. Ponovo je pogledao u ogledalo retrovizora, krisom, ne pomerajuci glavu, kao da bi to vozac BMW-a mogao da opazi sa te daljine. Nije policija, zakljucio je, pokusavajuci da razluci vise detalja sa te daljine. Takva kola se ne daju policiji cak ni u Nemackoj. Nije bio siguran kako da proveri svoje slutnje, jer obicnim ljudima se ne desava svaki dan da ih neko mozda prati na autoputu. Odlucio je da se pouzda u svoje poznavanje americkih akcionih filmova, uvek izvor pouzdanih informacija. Iducih nekoliko kilometara nagazio je na gas, dok Opel nije poceo da podrhtava od vibracija, nagnavsi ga da nevoljno malo uspori. BMW je i dalje drzao isto rastojanje. Zatim je naglo presao u desnu, sporu, traku i usporio na relativno kilavih sto trideset na sat. BMW je prozujao pored njega kao metak i ubrzo se izgubio u daljini medju ostalim vozilima. Slavko odahnu sa olaksanjem i ponovo ubrza voznju, ali je sada pazljivo osmatrao put ispred sebe ne bi li mozda ponovo ugledao svog bivseg potencijalnog pratioca. Ostatak puta protekao je monotono. Izmedju Nemacke i Austrije ne postoji klasican granicni prelaz i jedina prepreka izmedju dve zemlje je austrijska rampa za naplatu putarine. Bila je vec duboka noc kada je umoran presao u Austriju. Do cilja ga je delilo jos samo desetak kilometara. Vec je mogao da se vidi kako ususkan spava u nekoj savrseno urednoj hotelskoj sobi.

Nekoliko kilometara, daleko iza njega, crni BMW 645 klizio je kroz pomrcinu. U zamracenoj kabini upalilo se svetlo. Tipler je ponovo izvadio ispod sedista Miselinovu mapu Evrope i poceo prstom da prati put kojim su isli.

"Ti jos koristis te papirne mape?" upita ga Oleg sa nevericom samo na kratko bacajuci pogled u njegovom pravcu pre nego sto se ponovo usredsredio na voznju. "Vreme je da se modernizujes. Ovaj auto ima precizan sistem navodjenja satelitom, GPS mislim da ga zovete vi amerikanci. Mozes tu hrpu papira slobodno da bacis u djubre. Cuo si kako nam seksi zenskim glasom govori kuda da idemo i gde da skrenemo, da?"

"Sve je to lepo dok ne zavrsis u nekoj njivi ili jezeru zato sto si slepo sledio instrukcije koje je neki tehnicar pogresno uneo. Mozes me smatrati staromodnim, ali ja uvek vise volim da imam nekoliko opcija umesto samo jedne. Jesi li siguran da ga nismo izgubili?"

"Nista se ti ne brini za to. Kad smo ga pratili do rent-a-kar agencije na frankfurtskom aerodromu, izgledajuci kao dva obicna poslovna coveka u potrazi za privremenim prevozom, iskoristio sam priliku dok je sredjivao papire sa sluzbenikom da mu ispod sedista ubacim mali GPS odasiljac. Sada bi mogli bi da budemo na dva razlicita kraja Evrope, ja bih opet znao u svakom trenutku gde se nalazi. Vidis ovu malu tacku ovde?" Oleg je sada pokazivao prstom na mali ekran ugradjenog GPS navigacionog sistema. I ne cekajuci odgovor nastavi: "To je nas dragi prijatelj. Deluje da usporava. Ili ne moze vise da vozi, ili je stigao na odrediste. Nismo daleko iza njega. Uskoro cemo saznati na cemu smo."

Tipler mu na sve ovo nije nista odgovorio. Uprkos udobnim i ergonomski oblikovanim sedistima limuzine, bio je vec i sam suvise umoran da razmislja o bilo cemu komplikovanijem od dobre vecere i toplog tusa.

U sest ujutro iduceg dana, Slavko je vec sedeo budan na ivici kreveta pospano gledajuci kroz prozor hotela u sumorno kisovito jutro sa druge strane stakla. Jedva je cekao da se potpuno razdani i da se zaputi ka mestu koje mu je Dzordz opisao. Proveo je nemirnu noc uspevajuci da odspava samo u isprekidanim epizodama, dok se evo sada nije probudio dezorijentisan misleci da je jos u svom stanu u Vankuveru. Ustao je napola obucen i sirom otvorio prozor hotelske sobe. Toplu sobu je odmah ispunila jutarnja svezina. Razbudjen, stresao se i brzo dovrsio svoje oblacenje. Proverio je jos jednom da mu je odstampano Dzordzovo pismo u novcaniku pre nego sto je malo posle sedam ujutro izasao iz hotela Lasserhof na pustu ulicu Lasserstrasse i zaputio se brzim korakom prema starom centru Salcburga. Pod miskom je nosio turisticku mapu grada uredno ispresavijanu u mali pravougaonik, zgodan za nosenje, koji je prosle noci pokupio sa recepcije hotela. Bila je sredina nedelje, radni dan, i ulice su vec bile ispunjene urednim Austrijancima na putu ka svojim zasigurno urednim radnim mestima. Kola nije bilo previse zahvaljujuci relativno uzanim gradskim ulicama od kojih su mnoge bile pretvorene u pesacke zone. Spustio se brzim korakom niz Paracelsus Strasse do prometne Franz-Josef Strasse kojom je hodao neko vreme dok nije skrenuo desno u Paris-Lodron Strasse koja ga je odvela do baste Mirabel, iza koje su ga pozdravile sivo-zelene vode uzane reke Salzach koja je prakticno delila Salcburg na dve polovine. Sa druge strane, na levoj obali reke, celim predelom je dominirala impozantna bela tvrdjava Hohensalzburg na jugoistocnom vrhu brda Mönchsberg, 120 metara iznad ulica Starog Grada. Neki su Salcburg smatrali interesantnim ali sumornim gradom, rezultat depresivno cestih i dugotrajnih kisa i uglavnom sivih kamenih zgrada iz baroknog perioda, sa zelenim krovovima od oksidiranog bakra. Drugi su opet ovaj isti gradic od 140 hiljada dusa, rodno mesto Mocarta, smatrali za jedan od najlepsih gradova u Evropi kome su se divili podjednako zbog arhitekture kao i zbog njegovog fantasticnog prirodnog okruzenja. Slavko nije bio preterano impresioniran onim sto je do sada video. Jeste, zgrade su izgledale vrlo kitnjasto sa svojim baroknim fasadama, trgovi su bili veliki i impozantni, centar grada je bio pesacka zona, a par najpopularnijih turistickih ulica, kao na primer Getreidegasse u kojoj se na broju 9 nalazila Mocartova rodna kuca, izgledale su u svako doba kao da je neki festival, gde su kuce, visoke i uske, bile ofarbane u zive boje a iznad ulaza svake radnje i hotela visio je starinski metalni znak, kitnjasto iskovan od gvozdja. Dani istorijske i ekonomske slave ovde su odavno prosli, i danas je to grad festivala, muzike, umetnosti i mocart kugli, odlicne cokolade na prodaju u vecini radnji. Delovalo mu je da bi sve interesantne stvari mogle da se obidju u nedelju-dve dana, posle cega bi zivot uskoro zapao u kolotecinu malog mesta. Pripisao je svoje mlake unutrasnje utiske situaciji u kojoj se nalazio i hronicnom manjku vremena koje je imao da posveti ovom interesantnom mestu i nastavio svoj hod preko jednog od brojnih malih mostova do svog odredista u podnozju brda u senci tvrdjave. Prosao je preko velikog trga pored velike zgrade Rezidencije, nekadasnje nadbiskupske palate u vreme njihovog vrhunca, a danas sedista provincijske uprave, ispod nekoliko zasvodjenih prolaza, pored velike katedrale Svetog Ruprehta, najstarije bisopske crkve u Austriji, lokalno poznate kao Dom, dok na kraju nije izasao na jos jedan veliki trg, Kapitel, gde su ga docekali standovi na kojima su prodavci lokalnih suvenira, razglednica i majica sa humoristickim porukama trgovali sa turistima. U jednom uglu na asfaltu velikog trga bila je obelezena velika sahovska tabla gde je u toku bila partija saha sa drvenim figurama koje su sezale igracima do struka, uz obavezno prisutne kibicere, dok su u pozadini otvoreni fijakeri razvozili grupe turista uz ritmicno kloparanje konjskih kopita.

Pogled mu se odjednom zaustavio na jednom od kibicera. Nesto u vezi njega mu je delovalo poznato ali nije mogao da sam sebi objasni sta. Dok ga je Slavko posmatrao ovaj nije skidao pogled sa partije koju je posmatrao; ocigledno turista, suvise besprekorno obucen u crne pantalone, uglancane kozne cipele i sportski sako ispod koga je imao kosulju bez kravate. I male naocare tankog okvira sa vatreno-zutim staklima. To je bilo to! Zbog tih naocara se setio gde je vec video tog coveka. U rent-a-kar agenciji na aerodromu u Frankfurtu gde je preuzeo svoj auto. Bio je tada drugacije obucen, sa crvenom bejzbol kapom na glavi, ali je nosio te iste specificne naocare. Slucajnost, ili nesto drugo? Slavko se setio i da je tada sa ovim u agenciji bio jos neko drugi, onizi, sirokih ramena i hladnog izraza lica, koga sada nije nigde mogao da vidi. Telom mu je prosao drhtaj kada je ovaj sa naocarama brzo pogledao u njegovom pravcu pre nego sto je ponovo svoj pogled usmerio ka sahovskoj partiji. Policija? Nije moglo biti, jer kako bi znali da ga sacekaju na aerodromu, pod laznim imenom, i u terminu koji je odabrao potpuno slucajno? To sto ga nisu zaustavili kada je izasao iz aviona jos vise ga je utvrdilo u ubedjenju da ga neko drugi, mnogo bolje informisan i potencijalno mnogo opasniji, drzi na oku. Sada kada je bio tako blizu cilja.

Znao je da nema kud. Ako se sada okrene i vrati odakle je dosao, sta god da mu je Dzordz poslao plativsi za to svojim zivotom bice zauvek izgubljeno, ili jos gore, u rukama njegovih ubica. Ako pak nastavi napred i napravi jos par koraka koliko mu je ostalo, bilo je skoro isto tako sigurno da ce mu svaki pokret biti budno motren od strane coveka sa naocarama koji je trenutno glumio Bobi Fisera iza njega. Kakav izbor! Pretvarao se da posebno pazljivo zagleda jednu od izlozenih razglednica dok se u sebi lomio sta da ucini.

"Slavko," rece sam sebi kada je vratio razglednicu nazad na njeno mesto, "nisi dosao do ovde da sada podvijes rep i odustanes." Duboko je uzdahnuo dok je pogledom obuhvatio ceo trg koji se prostirao oko njega nastojeci da makar malo uspori srce koje mu je sada ludacki lupalo u grudima. Uvek se u zivotu trudio da ide na sigurno, ziheraski, gde se ne talasa previse, a ne u ovakve avanture. Naizgled opusteno uputio se prema njegovom jugoistocnom uglu i uzanom prolazu koji se tamo nalazio. Igrao je sto je bolje mogao ulogu turiste, sumnjajuci da ce to ikoga ko je zainteresovan zavarati. Dosao je do visoke uzane kapije od kovanog gvozdja, sirom otvorene da propusti brojne znatizeljne turiste, na ulazu u najstarije Salcbursko groblje. Sa leve strane ulaza, na uglu kuce stajao je natpis “KATAKOMBEN” i strelica koja je pokazivala prema kapiji. Hodajuci nogu pred nogu i zastajuci s vremena na vreme kao da neki detalj zeli pazljivije da zagleda, Slavko udje na groblje. Sahistu vise nije nigde mogao da vidi.

Groblje Svetog Petra, istovremeno jezovito i intimno, najstarije je hriscansko groblje u Salcburgu, koje u svom sadasnjem obliku potice jos iz 1627. godine. Ogradjeni sa tri strane elegantnim resetkama od kovanog gvozdja, barokni lukovi sadrze kapele Salcburskih starih patricijskih porodica. Zalost se ne oseca na ovom malom groblju, gde su grobovi odrzavani sa ljubavlju i paznjom i ukraseni svecama, borovim grancicama i cvecem. U kripti XXXI je grob Santina Solarija, arhitekte koji je projektovao gradsku katedralu. U XXXIX lezi Sigmund Hafner, mecena umetnika za koga je Mocart komponovao simfoniju i dao ime jednoj serenadi. Groblje je u senci brda Mönchsberg, u cije su stenovite strane urezani rani hriscanski grobovi-katakombe. Ulaz je dozvoljen zivima od zore do sumraka.

Slavko se polako setao uzanim stazama posutim sitnim belim tucanikom, zastajuci s vremena na vreme da bolje zagleda neku od kripti i imena njenih nesumnjivo nekada uvazenih a sada zaboravljenih pokojnika, napadno glumeci veliku zainteresovanost za svaki sitan detalj. Znao je dobro iz informacija koje je procitao u maloj brosuri uzetoj na ulazu da je njegov cilj poslednja kripta pored katakombi, sada na samo nekoliko metara od mesta na kome se nalazio. Kripta pod rimskim brojem LIV. Konacno je prisao mestu koje mu je Dzordz opisao u svojoj zadnjoj poruci koja mu je zadala toliko muke da je odgonetne.

U ovoj kripti nalazila su se tela Mocartove sestre Nannerl i Hajdnovog mladjeg brata Johana Majkla, oboje talentovanih muzicara svog vremena u senci svoje poznatije brace, Wolfganga i Jozefa. Tacnije receno, u ovoj kripti je pocivao samo Hajdnov torzo, dok mu je glava bila smestena u urni unutar crkve Svetog Petra.

“Evo je Dzordzova stara prijateljica i njen momak bez glave, pozdravljaju posetioce od zore do sumraka,” pomisli Slavko dok je pokusavao da u prolazu ureze u pamcenje svaki detalj u vezi ove kripte. Na licu mu se razvukao osmeh kada je u brosuri procitao sledece: puno ime Mocartove sestre bilo je Maria Anna Walburga Ignatia – M.A.W.I. I poslednji deo mozaika bio je sada na svom mestu.

“Zasto je spominjao 7 dana?” zapita se Slavko i dalje ne primecujuci nista neobicno kod ove kripte iako je pogledom presao svaki njen detalj. Ponovo mu je u pomoc pritekla brosura iz koje je saznao da se cvece, venci i svece uklanjaju posle sedam dana da bi se napravilo mesta za novo koje redovno pristize, cak nekad i postom iz raznih delova sveta. Dovoljno je da posiljalac na svom paketu naznaci zeljeni grob ili kriptu, a grad ce se postarati za ostalo. Podigao je pogled sa brosure i pomno se zagledao u kameni stolic u udubljenju kripte ispred njega. Na njemu nije bilo slobodnog prostora, toliko je bio prekriven raznim vazama sa cvecem, svecama i slikama religiozne sadrzine. Kao i sve druge kripte, i ova je bila zagradjena starinskim, zardjalim resetkama koje su sezale od poda do gornjeg luka, sprecavajuci Slavka da bilo sta unutra jednostavno dohvati rukom, cak i kada bi bio u prilici da to uradi. Jedna od vazni koja je najvise odisala kicem, bila je u stvari velika bela keramicka solja, na kojoj je bila odstampana slika Svemirske Igle ispod koje su bile reci "Pozdrav iz Sijetla". U njoj nije bilo nikakvo lepo cvece, vec listovi crveno-zelene poinsetije, koja se najcesce daje kao jednostavan poklon za vreme bozicnih praznika.

"Ako zanemarim los ukus za cvetni aranzman, ili mozda bas zbog toga, ovo mora da je stiglo od Dzordza," zakljuci Slavko i odluci da je vreme da produzi dalje. Vec je predugo stajao na tom mestu, sto bi moglo privuci neciju nezeljenu paznju. Bas kada je krenuo da se okrene i podje dalje, neko ga u prolazu udari u rame i umalo ga izbaci iz ravnoteze.

"Izvinite," zausti Slavko po navici a onda pogleda u lice coveka ispred njega i ukopa se u mestu. Bio je to onaj drugi covek koga je sa Sahistom video u rent-a-karu u Frankfurtu. Ovo nije moglo vise biti slucajnost.

"Moja greska," odvrati mu ovaj sa jakim naglaskom pridrzavajuci ga da ne padne. "Nisam gledao kuda idem. Oprostite jos jednom," bilo je sve sto je rekao pre nego sto se okrenuo i nastavio svoj hod stazom u pravcu suprotnom od Slavkovog. Slavko ga je jos neko vreme promatrao ispod oka, ali ovaj vise nicim nije pokazivao da je zainteresovan za njega. Odelo krojeno po narudzbi od najfinijeg italijanskog stofa nije moglo da prikrije sirovu snagu coveka u njemu. Kretao se gipko medju drugim posetiocima groblja i da vise nikog nije zakacio. Slavko protrlja svoje bolno rame – kao da je udario u kamen – i zaputi se direktno prema izlazu, pretvarajuci se sada samo povrsno da jos ponesto razgleda. Ako ista zeli da uradi, morace to da bude nocas, sto mu je ostavljalo dobar deo dana i veceri da smisli plan, bilo kakav plan kako to da izvede. Vratio se preko Kapitel trga u pravcu reke ne skrecuci niti jednom pogled prema grupi ljudi okupljenoj oko sahovske table.

Oleg je naisao istim putem iza njega nepun minut kasnije. Stao je pored Tiplera koji je i dalje posmatrao partiju.

“Crni treba da pomeri konja na G6 za sah-mat u cetiri poteza,” rece paleci cigaretu.

“Zar ne bi bilo bolje da ides za njim umesto sto tu analiziras sah?” upita ga Tipler skidajuci naocare za sunce. “Kako cemo inace znati zasto je stao u ovom gradu?”

“Kad me je video tamo na groblju, izgledao je iznenadjen, kao da me je vec negde video. Verovatno u Frankfurtu, u kom slucaju ima ostro oko,” odgovori mu Oleg povlaceci jos jedan dim.

“Onda cu ja ici za njim, mene nije primetio ovde na trgu.” Tipler se okrenu da podje u pravcu gde je Slavko zamakao, ali ga Oleg uhvati za ruku.

“Mozda si u pravu da te nije primetio, a mozda i ne. U svakom slucaju znam gde ce biti.” Bacio je opusak na zemlju i zgnjecio ga djonom cipele uz neodobravajuce poglede prolaznika. “Crni je igrao lovcem. Steta. Hajde da nesto pojedemo.”

Ostatak dana do veceri Slavko je proveo obilazeci gradske atrakcije – tvrdjavu Hohensalcburg, zivopisne starinske ulice, katedralu, zamak Mirabel sa njegovom baroknom bastom sa terasama, mermenim statuama i fontanama, i sumovite parkove Kapucinerberga. Dobar rucak i uslugu nasao je u otvorenoj basti restorana koji je drzao gastarbajter iz zavicaja, posle cega je sit i zadovoljan nazvao Milketa da cuje najnovije vesti iz Vankuvera.

“Nije dobro brate,” rece mu ovaj kad su razmenili pozdrave. “Dok ti tamo jebavas Nemice sa belim zubima i dobrim kolima, ovde su nekako skapirali da si zbrisao, valjda preko video kamera sa aerodroma. Bili su i kod mene ovi iz policije da pitaju znam li sta o tome gde si trenutno.”

“Jesi li uradio kao sto smo se dogovorili?” upita ga Slavko.

“Jesam. Sta pitaju konkretno ja im kazem kako jeste. Ako ne pitaju konkretno, ja cutim.”

“Tako je Milke. Ne zelim da te uvalim dublje u moje probleme.”

“Nista ne brini brate, i stan ti pazim. Ima jos jedna stvar…”

“Sta?” upita Slavko ne zeleci da cuje sta bi odgovor mogao da bude.

“Rekli su mi da ti porucim ako se cujemo, da ako im se ne javis do veceras, za tobom ce biti podignuta poternica. Interpol poternica.”

“Samo mi to jos nedostaje u svemu ovome.”

“Ma bices slavan covece!” Milke je zvucao iskreno impresioniran. “Mozda i na televiziji.”

Od kada je napustio groblje tog jutra nije vise primetio da ga bilo ko prati. Predvece se, umoran od hodanja ali jos uvek bez plana, povukao u svoju hotelsku sobu, ali ne pre nego sto je obisao hotel i zapamtio sve izlaze iz zgrade. Namestio je hotelski budilnik da mu zvoni u cetiri ujutru pre nego sto je obucen legao na krevet i zatvorio oci pokusavajuci da zaspi.

“Stvar je prosta. Odem do kripte na groblju, uzmem sta mi treba, i vratim se ovamo. Briljantan plan koji ne moze da omane,” promprmljao je u jastuk pre nego sto je konacno zaspao.