Monday, June 20, 2005

PET (Vankuver)

Avion se tromo protresao uz kratku skripu guma kada je dotakao pistu aerodroma u Vankuveru. Slavko se trgao iz polusvesnog razmisljanja i pogledao napolje preko stomaka svog debelog saputnika kroz mali prozor. Pista isarana tragovima kocenja i dalje je brzo promicala ispod aviona ciji su motori sada brujali pomazuci kocnicama da zaustave avion pre kraja piste. Uskoro ce se zaustaviti na terminalu za letove koji dolaze iz SAD. Jos uvek nije mogao da se seti pola stvari koje su se desile u toku jucerasnjeg dana, uglavnom u toku i posle Majine zurke. To je cena koju placam sto volim dobar kanadski viski, pomisli Slavko dok je pokusavao da fokusira svoju paznju na zgodnu figuru one iste stjuardese koja mu je ranije prisla da ga pita da li je sve u redu. Bila je sada ledjima okrenuta Slavku dok se polako kretala prema prednjem kraju aviona prikupljajuci cebad i slusalice od putnika sa ljubaznim osmehom na licu.

Gomila svakojakih ljudi se prethodno vece pojavila u Majinom stanu, svezi emigranti uglavnom obrazovani mladji ljudi iz nasih krajeva u raznim fazama uspona u stranom drustvu, kao i veci broj Majinih poslovnih prijatelja iz raznih finansijskih i drugih kompanija. Nekoliko predsednika i potpredsenika firmi se rado odazvalo pozivu da provede subotu uz dobro pice i hladne priloge stvarajuci nove poslovne veze koje mogu biti od koristi u buducnosti. Cak je i Zoran dosao sa svojom zenom Dzenifer koja se ranije vratila iz svoje posete roditeljima zabrinuta kad je cula sta se dogodilo. Slavko, koji nije bio niti vican niti zeljan upoznavanja za novim likovima, posle nekoliko upoznavanja sa gostima i kracih razgovora po sluzbenoj duznosti vecinu vremena je proveo kod bara sa Zoranom i par ljudi iz starih krajeva isprobavajuci efekte raznih pica na ljudski organizam. Maja je davala energiju celoj zurci, iduci neumorno od jedne grupe gostiju do druge uvek spremna za osmeh i veselu pricu o bilo kojoj temi. Ponekad kada bi uhvatila Slavkon pogled uputila bi mu zaverenicki osmeh pun skrivenog znacenja, koji bi on spremno uzvratio. Prethodna noc je vise nego premasila Slavkova ocekivanja. Do tada nije ni sanjao neke od pozicija u kojima dvoje ljubavnika moze da dosegne vrhunac, i vec je bio spreman za jos.

Sto se Zorana tice, on je delovao zadovoljan sto je uspeo da zbrise iz bolnice gde je proveo noc i gde su u krevetima oko njega lezala dva senilna dede nesposobni da se pomere iz kreveta koji su celu noc buncali o necemu u pauzama kada nisu mokrili ili vrsili veliku nuzdu u carsave, zatim jedan mladic koga su doveli u polusvesnom stanju posle neke pijane tuce, kao i neki covek prilicno zamotan u zavoje koga je kazu udario automobil na pesackom prelazu. Od medicinskih sestara koje su ulazile svaki cas u sobu da nesto urade nekom od njih cetvorice, nije se moglo pristojno ni odspavati. Kad mu je Dzenifer dosla to jutro, izleteo je iz kreveta kao puska, brzo se presvukao i dozvolio da ga odveze kuci, sve vreme dobrodusno trpeci njena prebacivanja zbog svega sto je dozvolio da mu se desi sa tim njegovim ludim Balkanskim prijateljima prethodnog dana. Kad je dosao na zurku osecao se skoro kao nov. Jedino ga je jos uporno bolela glava i malo mu je igralo pred ocima, ali to je lako sredio uz pomoc aspirina i liberalne kolicine alkohola. Za razliku od Slavka, Zoran je proveo neko vreme i u razgovoru sa ljudima koje nije do tada poznavao. Vecina su bili samozadovoljne i uobrazene face iz Majinih finansijskih krugova sa kojima se nije moglo razgovarati o bilo cemu osim o ekonomiji, kamatama, cenama nekretnina, clanku o zadnjem spajanju dve firme u novinama, o tome kuda ide njihova karijera, koji im je ovo brak po redu, koja im je ljubavnica po redu, ili koliko ih je kostala kupovina kuce za zimski odmor u Aspenu. Srecom uvek se u takvoj raznolikoj grupi nadje i poneko ko se, iako uspesan, jos uvek normalno ponasa i pokazuje interes za svog sagovornika. Sa nekoliko takvih gostiju Zoran je proveo neko vreme caskajuci o svemu i svacemu pre nego sto se i on pridruzio Slavku i veselom drustvu oko Majinog bara. Sa njima je ipak bilo najzabavnije celo vece.

“Slusaj me Slavko sta ti ja preporucujem. Kad se vratis kuci u Vankuver i malo razmislis o svemu, nazovi tog mog dobrog prijatelja u Sijetlu pa se malo ispricajte o tome sta ti radis. A i zgodno je da zivi na samo dva sata voznje od tebe. Zove se Dzordz Topalovic i samo mu kazi da sam te ja preporucio, odmah ce da se otkravi, inace je malo cudan. Evo ti njegovi telefon i e-mejl.” Sa tim recima Zoran dade Slavku omanji list papira iscepan iz nekog adresara. Slavko, iako se neckao, nije zeleo da uvredi Zorana te uze ponudjeni papiric i stavi ga u dzep od svojih pantalona.

“Nazvacu tog tvog prijatelja ako budem mislio da ima nekog smisla. Necu da ga zovem samo bez veze da bi pricali kako imamo zajednickog starog prijatelja.”

“A sta fali da malo pricate o meni? Ja sam takva jedna fascinantna tema,” rece Slavko trljajuci slepoocnice i izbegavajuci pogled koji mu je Dzenifer vec neko vreme upucivala sa drugog kraja sobe pokusavajuci da mu signalizira da je dosta pica i da je vreme da idu kuci. “Nazovi ga. Uradi to zbog sebe. Moram sad kuci, ja sam ozenjen covek kao sto se da videti. Srecan ti put i nadam se da cemo se uskoro opet videti.” Zoran krenu da ide ali se posle par koraka seti necega i vrati se nazad do Slavka. “Nisam te ranije pitao, ali da li si se cuo sa Jelenom od kada si otisao iz Beograda?”

Slavko bi zatecen neocekivanim Zoranovim pitanjem koje mu je odjednom probudilo bujicu ne tako srecnih uspomena, ali je nekako uspeo da to ne pokaze. “Ne, nismo se ni jednom culi od kada sam otisao. Ne znam sta je bilo posle sa njom,” rece prividno nehajnim glasom i sa osmehom na licu.

“Ja zadnje sto sam cuo, ali ne znam koliko je tacno, je da se bila udala za nekog tamo u Beogradu i da vodi svoju manekensku agenciju i to prilicno uspesno kazu.” I sa tim recima Zoran se jos jednom rukovao sa Slavkom, zagrlio sa Majom koju je nezno poljubio u obraz, i onda je dozvolio Dzenifer da ga ubedi da krenu kuci. Slavku je bilo zao sto nisu vise vremena proveli zajedno, ali bice jos prilike, znao je to.

Nakon Zoranovog odlaska zurka se nastavila nesmanjenim tempom do kasno u noc. Kada je Maja konacno i zadnjeg gosta, nekog pijanog bankara, ispratila do vrata, bilo je vec skoro 3 sata ujutro. Stan je bio prepun praznih casa i papirnih tanjira. “Spremanje ce morati da saceka do sutra kada mi dolazi zena koja sprema stan,” rece Maja zatvarajuci ulazna vrata iza zadnjeg gosta. “Kad je tebi let za Vankuver sutra?” upita Slavka sedajuci pored njega na ivicu kauca. “Koliko znam u pola dva popodne,” Slavkove reci su bile malo usporene i nerazgovetne. “Valjda cu uspeti da ustanem na vreme ako legnem sto pre.” Sa tim Slavko ustade i krenu nesigurnim korakom prema kupatilu. Maja mu pridje i obgrli ga iza ledja. “Onda nemamo mnogo vremena, dodji da te stavim u krevet jadno moje malo,” rece ona dok su njene zeljne ruke uzurbano otkopcavale dugmad na Slavkovim farmerkama.

Da bi sleteo na aerodrom u Vankuveru, koga mnogi zovu “Kapija ka Aziji” i koji je jedan od najprometnijih aerodroma u severnoj Americi, pilot mora da postavi avion u odredjenu prilaznu putanju izmedju Tihog Okeana sa leve strane i planina Graus, Sejmor i Sajprus sa desne strane i da tako leti polako smanjujuci visinu dok skoro ne izgleda da ce pasti u more na samom kraju ostrva na kome je aerodrom lociran. Sve ovo omogucava putnicima da po danu uzivaju u prizorima koje vide kroz svoje male prozore, a nocu u svetlima grada koji promice ispod njih i svetlima na planinama koja osvetljavaju nocne staze za skijanje. Slavko je medju prvima bio na izlaznim vratima aviona kad su se otvorila, gde su ih ispracali pilot i glavna stjuardesa zeleci umornim putnicima ugodan boravak ako ostaju i srecan put ako presedaju i nastavljaju dalje svoj put. Jedina misao koja se sada motala po Slavkovoj glavi je da sto pre izadje iz tog metalnog cilindra sa sterilnim vazduhom i da sto pre prodje formalnu pasosku kontrolu i nadje se napolju na svezem vazduhu da malo procisti glavu. Mogao je da seti samo odvojenih fragmenata prethodne burne noci koju je proveo sa Majom, ali je svejedno osecao da mu je nekako zao sto je otisao.

Na izlazu iz zgrade terminala za dolazece letove ga je docekalo oblacno vreme, uobicajeno za Vankuver cak i u letnje doba, i uzurbana vreva putnika tipicna za bilo koji normalan aerodrom. Slavko je nekoliko trenutaka pazljivo zagledao oko sebe u lica ljudi koji su prolazili oko njega ili sedeli po obliznjim aerodromskim restoranima i kafeterijama, ali ne videvsi onoga koga je trazio uze svoju putnu torbu i sede na prvu slobodnu stolicu u cekaonici blizu izlaznih vrata. Milke mu je jutros potvrdio e-mejlom da ce ga sacekati kad sleti da ga odveze kuci. Problem je sto se u Milketa covek ne moze pouzdati kad su u pitanju tacno vreme ili mesto sastanka, ili bilo sta drugo, ali on je bio jedina osoba kome je Slavko mogao da poveri na cuvanje svoj stan i kola dok je bio na putu.

Pola sata kasnije od Milketa nije bilo ni traga ni glasa. Slavko resi da obidje gornji sprat gde su bili terminali za polazak medjunarodnih letova ne bi li mozda tamo nasao zbunjenog mu prijatelja. Posle nekoliko uzaludnih obilazaka tog ogromnog prostora prepunog saltera avio-kompanija i putnika koji su cekali svoje letove Slavko se vratio do velike bronzane skulpture obojene u zeleno da bi imitirala boju zada koja je predstavljala temu iz lokalne mitologije indijanskih starosedelaca. Ova skulptura oko koje su se obicno jurila manja deca nalazila se u centru mini-amfiteatra oko koga su sedeli putnici cekajuci svoj let i provodeci vreme u razgovoru, jelu ili pijenju kafe. Slavko jos jednom pogleda oko sebe ali ne vide nikoga poznatog. Polako je postajao razdrazen dok mu je umor posle puta to samo cinio gorim. Gde je taj blesavi magarac? Naravno Milke nema mobilni telefon, tako da Slavko iznerviran sto ga nema i umoran od puta sede bezvoljno u najblizu stolicu i naruci Starbaks kafu sa cimetom od klinke sa alkicom u nosu i kosom sarenih boja koja je radila iza pulta. Bas dok je sipao secer u papirnu casu neko ga potapsa po ramenu. Slavko se okrenu i umalo ne prospe kafu na sebe.

“Pa dobro gde si ti! Jesmo li se lepo dogovorili da se nadjemo dole na tvom izlazu. Sto me mucis da te trazim po ovolikoj zgradi.” Bio je to Milke, sa osmehom od uva do uva.

Slavko mu umalo ne saspe onu vrucu kafu u gace, toliko mu je bilo dosta svega. “Jeste dogovorili smo se dole, ali si trebao da dodjes pre nego sto sam ostario ovde. Gde si bre dva sata?”

“Izvini brate, morao sam da odvezem ribu kuci i da sredim stan,” odgovori mu Milke dok je pokusavao da srkne malo Slavkove kafe.

Slavko mu izmace papirnu casu iz ruke u poslednji cas. “Koju ribu? Pa ti nemas ribu, a koliko znam po mirisu ni svoj stan nikada ne spremas.”

Milke mu ne odgovori nista vec se samo nelagodno premesti s noge na nogu, sve gledajuci u neke novine koje je neko ostavio na susednoj stolici.

“Milke sta si opet zamutio?” upita ga Slavko sad nimalo prijateljskim glasom zaboravivsi na vrucu kafu koju je drzao u ruci.

“Spremao sam tvoj stan. Malo je bilo ludo prosle noci. A sad imam novu ribu, samo da znas. Zapele jednoj plavoj oci za mene pre par dana kad me je videla u kolima.” Milke je sad definitivno posveceno proucavao one odbacene novine ne gledajuci u Slavka.

“Kakva kola? Pa ti nemas... Milke jebacu ti nanu! Rekao sam ti da mi pripazis na kola, a ne da ih vozas okolo.”

“Ma nisam ih mnogo vozao, mozda jednom ili dva puta, nemoj da se odmah nerviras. I nemoj me molim te zvati Milke, zovi me Komandant Bosko, odlucio sam da to ime zvuci mnogo bolje pred ljudima koji me ne poznaju,” rece Milke uzimajuci jednu od Slavkovih torbi da ih ponese prema izlazu.

Slavko mu na to ne rece nista, vec ga samo prostreli pogledom, podize svoju drugu torbu i krenu prema izlazu terminala koji je vodio ka aerodromskom parkingu mumlajuci nesto sebi u bradu i ne osvrcuci se da vidi da li ga Milke prati.

Celih tri cetvrti sata voznje u Slavkovim kolima od aerodroma duz Grenvil avenije do centra Vankuvera gde su obojica ziveli protekla su u potpunoj tisini. Slavko je ostavio Milketa na Pacifik bulevaru cim su presli Grenvil most ne obaziruci se na Milketove proteste da mu je daleko da hoda do svog stana u Kardero ulici. Neka vezba svoje komandantske sposobnosti hodajuci, pomisli Slavko dok je ponovo dodavao gas ostavljajuci Milketa iza sebe na ulici. Posle jos pet minuta voznje Slavko je bio u svom stanu na Beach aveniji, prelepoj ulici uz sam centar grada koja se protezala duz morske obale i bila omiljeno mesto za setnju i izlaske kako lokalnim stanovnicima tako i turistima. Pazljivo je uparkirao svog starog Golfa koji je znao i bolje dane u uzani prostor izmedju dva betonska stuba na drugom nivou podzemnog parkinga i liftom se popeo do svog stana na sesnaestom spratu. Iako je napolju jos bio dan, doduse tmuran i oblacan, Slavko je samo umorno bacio svoje dve putne torbe neotvorene u cosak spavace sobe i onako obucen se strovalio na nerazmesten krevet. Dok je tonuo bez napora u san zadnja svesna misao mu je bila da ga sutra ponovo ceka svakodevna dosadna rutina zaposlenog Kanadjanina. Ispred njegovog prozora koji gleda na okean i marinu punu luksuznih brodica galebovi su dizali uobicajenu graju kruzeci lagano iznad brojnih restorana spremni da pikiraju na prvo zaboravljeno parce hrane koje im privuce paznju.

Sledeca nedelja je Slavku protekla u nekoj vrsti mentalne paralize u kojoj je pokusavao da ponovo bude koristan na poslu. Ponedeljak i utorak se oporavljao od leta i vremenske razlike budeci se prerano ujutro i lezuci prerano u krevet uvece. Sef ga je vec prvi dan po povratku podsetio koji ga sve projekti cekaju i koliko kasne na svakom. U sredu i cetvrtak je morao da se bavi hitnim problemima koji su se neocekivano pojavili na internoj kompjuterskoj aplikaciji. U petak mu je vec bilo dosta svega i bio je spreman za vikend, pice i devojke. Njujork je polako poceo da klizi u onaj magloviti prostor gde uspomene bivaju bezbedno uskladistene da bi ih ponekad odatle izvadili i krace ili duze zagledali kao neki interesantan predmet za koji vise nismo sigurni odakle nam.

U petak uvece je citao svoju elektronsku postu pre nego sto izadje na vrata. Uobicajena gomila bezveznih poruka od nazovi-marketara koje treba obrisati uz sto manje gubljenja vremena. Nekoliko poruka od prijatelja sa raznih strana. Jedna poruka od majke koja je uspesno savladala novu tehnologiju slanja poste da bi se makar nekako cula sa svojim sinom u dalekom svetu. Morace sutra da sedne i da joj konacno posalje odgovor duzi od jedne recenice, pomisli Slavko, vise stvarno nema smisla koliko joj dugo nije pisao. U tom trenutku kratak ton iz zvucnika njegovog laptopa oznaci dolazak nove poruke. Bila je od Maje iz Njujorka. Otvorio je sa puno ocekivanja, ali nije ocekivao ono sto je procitao:

Dragi Slavko,

Zao mi je sto moram ovo da ti javim, ali sinoc nam je Zoran umro od izliva krvi u mozak. Ono sto su svi mislili da je prolazna glavobolja je u stvari bilo unutrasnje krvarenje prouzrokovano njegovim padom onog dana na plocnik i lekovima za usporeno zgrusavanje krvi koje je uzimao zbog tromba koji mu je nastao zbog limfome. Mnogo mi je zao sto je sve ovako ispalo. Nisam u stanju da ti dalje pisem sada. Cucemo se kasnije.