Tuesday, July 26, 2005

SEST (Sijetl)

Dve pune nedelje je proslo od Majinog e-mejla a da Slavko nije uopste razmisljao o Njujorku, Zoranu i njoj. Neka vrata u glavi su mu se zatvorila te veceri i to je bilo to. Njegov mozak jednostavno nije mogao da prihvati da neko tako mlad odjednom nije vise prisutan medju zivima. Neko tako mlad kao Slavko. Mozda ako o tome ne razmislja, onda kao da se mozda i nije desilo.

Jedno vece dok je sedeo za barom restorana u Denman ulici sa par ljudi sa posla ispijajuci lagano brojne krigle lokalnog vankuverskog piva, devojka sa kojom je izasao mu zavuce ruku u zadnji dzep od pantalona pokusavajuci da mu da signal da je vreme da podju i nasamo povedu malo intimniji razgovor.

“Kakvi su ti ovo papirici po dzepovima? Ko zna od kada ti ovo stoji ovde, vec je pocelo da se raspada,” rece plavooka, bujna i ne previse trezna Suzi dok je drzala parce papira koje je izvukla iz Slavkovog dzepa izmedju svoja dva prsta. “Baci ovo pa da idemo negde.”

“Daj da vidim sta je,” rece Slavko ali je jos ne uzevsi papiric iz Suzine ruke prepoznao Zoranov rukopis kojim mu je ispisao ime i telefon. Dzordz Topalovic. Sijetl.

Pogledom je obuhvatio dugacak bar za kojim su sedeli, dve velike sale prepune bezbriznih gostiju, parova koji su dosli da se malo opuste, ili jos neuparenih momaka i devojaka u potrazi za necim da im ispuni noc. Kroz velike prozore uokvirene teskim zavesama od tamno crvenog somota videla se Vankuverska noc sakrivena od ulicnih svetala iza najblizih krosnji drveca.

Ona vrata u glavi su se sirom otvorila i na Slavka se srucila nezadrziva bujica od prethodnih nekoliko nedelja. “Izvini Suzi za veceras,” rece Slavko uzurbano dovrsavajuci svoje pivo i uzimajuci svoju crnu koznu jaknu sa stolice “ali danas cu morati sam kuci. Setio sam se da imam neke vazne stvari o kojima zelim na miru da razmislim.”

Na telefonskoj sekretarici u njegovom stanu su ga sacekale cetiri poruke. Milke, Suzi, sef sa posla, i neki marketar iz njegove banke u potrazi za novim izvorima prihoda. Obrisao je sve cetiri i ne odslusavsi ih i umorno seo za sto u trpezariji. Ponovo je izvadio iz dzepa Zoranovu cedulju i dugo vremena je pazljivo zagledao kao da se nada da ce tako mozda da otkrije jos neki detalj koji je propustio. Ali bila je to samo obicna cedulja iz nekog adresara sa imenom i telefonom. Dzordz Topalovic, doktor mikrobiologije, specijalizacija genetika. “Vidim ja moj Slavko,” rece sam sebi, “da cemo uskoro da idemo u Sijetl.” A sa sefom ce da rascisti stvari kad se vrati. Doslo je vreme da se nesto i reskira. Jer zivot ocigledno ne traje zauvek.

Sijetl je jedan od lepsih gradova u Sjedinjenim Drzavama, na dva sata voznje juzno od Vankuvera autoputem I-5. Poznat je i pod imenom “Smaragdni grad”, ali ga lokalni stanovnici pouceni iskustvom radije zovu “Kisni grad”. Sijetl, stari i novi, iz vazduha izgleda predivno. Gledano odozgo, iznenadjujuce uzan pojas zemlje uokviren jezerom Vasington i Kaskadija planinama na istoku, i zalivom Pjudzet i Olimpik planinama na zapadu. Zgrada zvana Svemirska Igla izgleda kao igracka iz ove perspektive. Svemirska Igla je stara samo malo vise od cetvrt veka, uzviseni podsetnik na Svetsku Izlozbu 1962. godine. U Sijetlu pada kisa. I pada. I pada. Ko zivi u Sijetlu dovoljno dugo, njemu kisa pocinje da izgleda normalno i gleda na sunce sumnjicavo ako potraje duze od dan ili dva. Po mnogo cemu Sijetl je poslednja granica velikih americkih gradova. Smesten u najdaljem severnoistocnom uglu kontinentalnih Sjedinjenih Drzava, zapadno od njega nema nista osim Tihog Okeana, dok na severu lezi kanadska granica. Sijetl je jos uvek mlad grad, mesto gde je sve moguce, i ciji su stanovnici prijateljski raspolozeni, gostoljubivi i dinamicni, i takodje jedni od civilizovanijih i pristojnijih u siroj americkoj okolini.

Prema ovom gradu je sad Slavko vozio autoputem u svom starom Golfu na dogovoreni susret sa Dzordzom Topalovicem, pazljivo odrzavajuci brzinu na dozvoljenih 110 km/h zbog cestih radarskih kontrola. Dzordz je stvarno zvucao kao potencijalno cudan tip kada ga je Slavko nazvao tri dana ranije i dobio njegovu telefonsku sekretaricu. Dzordzova poruka je bila “Dobili ste mene. Ocigledno sam zauzet. Ostavite poruku. Tri, cetiri, sad!” Slavko je jako sumnjajuci da cini pravu stvar rekao ko je, odakle je, i zasto bi zeleo da se vide. Deset minuta kasnije zazvonio mu je telefon. Na drugom kraju veze bio je Dzordz.

“Gospodine Topalovicu ovo je stvarno bilo brzo...” poceo je Slavko, ali ga je Dzordz odmah prekinuo. “Slusajte gospodine,” rekao je “ja ne znam ko ste vi ali postujem Zorana i njegovo misljenje. Ako on smatra da treba da se vidimo, onda cemo da se vidimo. Dodjite opranih ruku i cistih zuba. Mrzim zadah iz tudjih usta. Mogu jedino da se nadjem sa vama u ovu subotu u tri sata popodne na vrhu Svemirske Igle. Da li vam to odgovara?” Nakon sto je Slavko zbunjeno odgovorio potvrdno, Dzordz je bez reci prekinuo vezu. Slavko je gledao u svoju slusalicu. Sastanak je bio ugovoren.

Posle dva sata voznje prvo sto je Slavko ugledao od Sijetla bio je visoki neboder Kolumbija od celika i tamnog stakla sa svojih 76 spratova, planina Rejnir u daljini i Svemirska igla, njegovo odrediste za danas. Pored njega na izlizanom suvozackom sedistu bila je crvena papirna fascikla obmotana gumicom u koju je Slavko stavio podebeo svezanj papira sa gomilom informacija o njegovim kompjuterskim algoritmima uredno odstampanih na laserskom stampacu. Na vrhu fascikle bile su cetkica i pasta za zube, koji su se sada lagano kotrljale sa jednog kraja sedista na drugi svaki put kada bi Slavko naglo usporio. Posle nepunih pet minuta voznje jednom od osam traka autoputa I-5 koji je uvek pun vozila, usmerio je auto na jedan od izlaza za grad koji ga je izbacio na jednu od prilaznih gradskih ulica koja je zacudo bila kaldrmisana a ne asfaltirana. Ubrzo se nasao na parkingu u blizini Igle.

Izasao je iz kola, platio parking za iduca dva sata, i polako se zaputio prema ulazu u ovu neobicnu i impozantnu gradjevinu preostalu od Svetske Izlozbe 1962. godine. Svemirsku iglu, visoku preko 160 metara, opsluzuju spoljasnji liftovi koji voze od podnozja do vrha u 43 sekunde izazivajuci ponekad nelagodnost u stomaku. Posetioci mogu da izadju na nivou zatvorenog vidikovca odakle im se cini da vide ceo svet, ili bar ceo Sijetl i oblast oko zaliva Pjudzet. Iznad vidikovca nalazi se restoran koji se okrece pun krug svaki sat. Gosti restorana stalno imaju drugaciji pogled dok jedu, ali promene su tako lagane da ne moraju strepiti od morske bolesti.

Posle kratke voznje liftom tokom koje je Slavko namerno gledao u daleke planine, da ne bi gledao u ambis koji se povecavao ispod njega razdvojen jedino staklom kabine lifta, izasao je na impozantni kruzni vidikovac koji je kao i obicno bio pun turista. U ruci je nervozno stezao svoju crvenu fasciklu gledajuci okolo i pokusavajuci da prepozna Dzordza. Na njegovom Casio satu bilo je tri sata i pet minuta popodne. “Nadam se da Dzordz ne zamera ljudima kada kasne, vec samo kad ne operu zube,” posmisli Slavko u sebi i refleksno proveri svoj dah iz usta. “Kao da se vidjam sa nekom novom ribom pa treba da ostavim dobar utisak.” Zadah mu je delovao prihvatljivo, bar po njegovim standardima.

“Kasnite gospodine Filipovicu,” zacu se neciji strogi glas iza Slavka. Kad se okrenuo ugledao je omanjeg podebljeg coveka obucenog u kaki pantalone i zelenu polo majicu. Taj covek ga je sada, onako odozdo, pomno posmatrao iza debelih stakala okruglih naocara, dok se u rukama poigravao sa podebljim sveznjem subotnjeg izdanja Sijetl Tajmsa, najtiraznijih lokalnih dnevnih novina. “Da ste zakasnili jos pet minuta duze, zavrsio bih celu sportsku sekciju, pa bih bio prinudjen da odem.”

“Gospodine Topalovicu?” zapita Slavko mada je vec znao odgovor na to pitanje na osnovu sagovornikovog ponasanja. “Drago mi je da smo se upoznali. Zoran mi je toliko pricao o vama i o istrazivanjima kojima se bavite u oblasti biotehnologije.”

“Da ne davimo previse sa ljubaznostima, imam dosta posla koji me ceka u laboratoriji. Recite mi sta imate da kazete. I zovite me Dzordz.”

Slavko je duboko uzdahnuo, mentalno u glavi odbacio sve uvodne price koje je pripremio u putu sa ciljem da otkravi Dzordza, i poceo da otvara svoju fasciklu.

“Sta vam je to? Papiri! I to poprilicna gomila. Zar niste nikada culi za laptop kompjuter?” upita ga Dzordz u polu-sali.

“Ostavio sam ga u kolima,” odgovori Slavko. “Mislio sam da ovde gore nema zgodnog mesta da ga upotrebim.”

Dzordz mu jedva primetnim pokretom glave u pravcu fascikle dade znak da nastavi. “Rekli ste mi na poruci koju ste mi ostavili da ste unapredili postojece algoritme za analizu genetskih uzoraka. Takve tvrdnje cujem skoro svaki dan od mojih nadobudnih studenata koji misle da su posisali sve mikrobiolosko znanje posle jednog semestra. Recite mi nesto vise o tome.”

Slavko obrisa znoj sa cela. Nije da je bilo previse vrucina u klimatizovanom vidikovcu, ali se osecao kao da se topi pred fokusiranim Dzordzovim pogledom koji, cinilo mu se, mu je busio rupu pravo kroz njegovo celo. “Imam nekoliko raznih projekata u vezi kompjutera i genetike u razvoju, ali jedan koji najvise obecava se u pristupu oslanja na sistemsku biologiju i neke moje nekonvencionalne ideje. Jedino sto nisam bas siguran sta znace rezultati koje ponekad dobijem na kraju. Na primer, ceo coveciji genom mogu da analiziram pocevsi od amino-kiselina i baznih parova pa da poslednjeg od 23 gena za otprilike jedan minut na mrezi od cetiri kucna personalna kompjutera povezana u Linux klaster. To je ono sto vidim i razumem iz mojih prethodnih studija, ali takodje dobijam mnoge rezultate koje ne znam sta predstavljaju. Mozda biste vi mogli tu nekako da pomognete sa vasim poznavanjem oblasti. Dzordz?”

Slavko je zastao u pola svog objasnjavanja jer je Dzordz otvorenih usta gledao u njega kao da ga prvi put vidi. “Za otprilike jedan minut?”, rece on na kraju vrlo polako. “Ceo coveciji genom? Skoro cetiri milijarde baznih parova, i nebrojene trilione neotkrivenih mogucnosti?” Odjednom Dzordz prasnu u grohotan smeh tako da se nekoliko ljudi oko njih trglo. Jedna mlada majka je zgrabila svoju trogodisnju cerkicu i odvukla je zabrinuto na drugi kraj vidikovca, dok je istovremeno uputila pogled pun neodobravanja prema Dzordzu i Slavku. “Da, za otprilike minut, mozda i malo manje,” rece Slavko pomalo razljucen kad je Dzordz konacno prestao da se smeje, da uzme malo vazduha.

Dzordz se na to iznenada uozbilji. “Dajte mi tu fasciklu,” rece Slavku prilazeci mu jako blizu i pruzajuci ruku. Poceo je uzurbano da prelistava debeli svezanj stranica. Posle jedno desetak minuta totalne koncentracije vratio je zatvorenu fasciklu Slavku.

“Neverovatno. Ako je to sto tvrdite istina, onda je ovo neverovatno. Neki od modela proteina su vam pogresni, ali to je zanemarljivo. Kataliza, replikacija, mutacija, metabolicke mreze, skoro sve se poklapa. I to sve za vreme hiljadu puta brze od trenutno najbrzih analiza. I to analiza koje su proracunavane na superkompjuterima mnogo brzim od tih vasih kucnih igracaka!” Dzordz okrenu ledja Slavku i krenu prema liftu ispred koga se skupila manja grupa turista kojima je dosadilo bacanje pogleda sa visine i koji su cekali svoj red da se spuste liftom dole gde ce nastaviti svoju potragu za hamburgerima i koka-kolom. Ispred samog ulaza u lift, on se zaustavi, okrenu i dodje ponovo do Slavka koji nije znao sta mu sad valja ciniti te se odao cutanju.

“A da se vi mozda ne salite sa mnom gospodine Filipovicu?” upita on upiruci svoj debeli svezanj novina pravo u Slavkovo lice. “Da vas nije neko od mojih uvazenih kolega nagovorio da pokusate da napravite neslanu salu na moj racun?”

“Gospodine Topalovicu, hocu reci Dzordz, na ovim papirima su rezultati mog visegodisnjeg rada i uveravam vas da nisu nikakva namestaljka,” odgovori mu Slavko pomalo iritirano i usput se misleci u sebi koliko dugo nije cuo nekoga da koristi izraz “neslana sala”. “Ako zelite, mogu da izvrsim neke probne duboke analize na uzorcima koje vi odaberete, posle cega mozete da uporedite rezultate.”

Dzordz samo odmahnu rukom gledajuci kroz stakla na planine u daljini sa druge strane grada. “Ne znam zasto, ali zelim da vam verujem. Ali niste mi jos rekli koja bi moja uloga bila u ovoj vasoj maloj naucnoj avanturi.”

Slavko nije mogao da veruje sta cuje. Dzordz je delovao spreman za saradnju sa njim, obicnim amaterom. “Prva ideja da vas pozovem dosla je od Zorana, ali kada sam posle o tome vise razmislio, mozda bi najbolje bilo da vi obezbedite duboko poznavanje medicine i eksperimentalne rezultate iz genetskih uzoraka sa kojima radite, dok bih ja zatim obezbedio njihovu ultra brzu analizu i agregaciju i vratio vam moje rezultate. Na kraju biste vi izveli zakljucke da li su se neke nove informacije pojavile u svemu tome,” rece Slavko i dodade “mozda otkrijemo nesto novo, neki novi nepoznat gen, ili nesto drugo sto bi poguralo druga istrazivanja napred koja su trenutno u zastoju. Vreme je da neko uspesno spoji medicinu kakvu je znamo sa modernim tehnologijama koje joj stoje na raspolaganju ali su jos nedovoljno iskoriscene.”

Dzordz ga je samo gledao neko vreme, pokusavajuci da odluci da li da se vrati u svoju laboratoriju i zaboravi sve ovo, ili mozda da shvati ozbiljno ovog naizgled naivnog amatera iz Kanade. “Podjite sa mnom,” rece on na kraju donevsi svoju odluku. “Otpratite me deo puta u povratku do laboratorije. Zelim nesto da vam ispricam, ali u cetiri oka ako je moguce.”

Dzordzova laboratorija nalazila se na drugom kraju grada u Univerzitetskoj cetvrti, u blizini Univerziteta Vasington. Sisli su liftom do podnozja Svemirske Igle u sredini Sijetl Centra, odakle su se prosetali nekoliko koraka do stanice jednosinskog voza Monorejla koji ih je za nepun minut, klizeci na petnestak metara iznad zemlje na betonskim stubivima, prevezao do Vestlejk trznog centra u centru grada.

“Dozvolite mi samo petnaest minuta da kupim nesto za frizider ovde na lokalnoj pijaci. Imaju odlicne stvari,” rece Dzordz Slavku dok su skretali ka ulazu u Pajk Plejs Market. Ova pijaca je jedno od najpopularnijih mesta na obali u centru grada. To je jedna fascinantno skripava, originalna struktura u kojoj je smestena celokupna pijaca. U sustini solidno gradjena, cela pijaca izgleda da se nalazi na visokim stubovima pobodenim u zaliv. Okacila se i ukopala u padinu brda, sa neverovatnom raznolikoscu standova, radnji, i mesta gde se moze nesto pojesti. Podovi su joj krivi, i dogradjivana je zbrda-zdola, ali nijedna nova, lepa i kockasta zgrada ne bi mogla da je zameni. Ovom pijacom je sada Slavko kaskao za Dzordzom dok je on polako isao kroz gomilu ljudi i punio svoje kese sa pijacnim ratnim plenom.

Verovatno ne postoji nista od hrane sto ne moze da se kupi u nekom uglu i cosku Pajk Plejs Marketa. Svako jutro farmeri dovoze pre svitanja zore svoje proizvode koje su uzgajili u plodnoj dolini severno i juzno od Sijetla. Neki od farmera drze istu tezgu vec 50 godina. Red za redom svezeg povrca i voca, oraha, badema, lesnika, jagoda, malina, bundeva. Besplatni uzorci dele se na probu, dok je cenjkanje oko cena deo zabave. Najbolje cene se mogu naci na kraju dana, a najnize subotom uvece. Tu su i burad puna svezih skoljki, racica i velikih kraba, svez losos, prstaci, svaka vrsta morske hrane koja se moze zamisliti. Tu su prodavci mesa, zacina, cajdzinice i kafeterije, stvarno svez puter od kikirikija, peciva i mlecni proizvodi. Radnje sa sirom prodaju Feta, Jarlsberg, Goudu, Edam, Kamamber, Bri, jareci... sve sto jedan najprobirljiviji sladokusac moze da pozeli.

Cvece i biljke svake vrste su ovde na prodaju, a duz celog marketa posetioce zabavljaju muzicari u prolazu, pantomimicari i madjionicari. Regularne musterije i trgovci se poznaju posle niza godina, dok lepe devojke ili bake umeju cesto da dobiju na poklon kajsiju ili grozdje od galantnog piljara.

Posle ove pijacne avanture Dzordz je poveo Slavka do Kapitol Hila, na cijem se vrhu nalazi Dobrovoljacki Park.

“Slavko ovo vam je najstariji i najomiljeniji park u ovom gradu. Odlicno je negovan i uvek posecen. Evo tu odmah je Konzervatorijum, odnosno botanicka basta, jedan lepi stari ogromni staklenik. A tamo na drugom kraju je Muzej Umetnosti Sijetla.” Dzordz je ubrao jedan poljski cvet i seo na obliznju klupu. Dan je bio suncan, i iako je bio vikend, park je bio relativno prazan. Troje male dece je veselo jurilo jedan zuti balon na velikom travnjaku u blizini pod budnim okom roditelja.

“Dzordz rekli ste ranije da hocete nesto da mi kazete,” poce Slavko sedajuci na drugi kraj klupe. Jedna siva veverica mu je prisla na pola metra i zagledala njegove ruke da proveri da slucajno u njima nema neke hrane za nju. Razocarana, ubrzo je odskakutala dalje stazom prema sledecoj grupi ljudi.

“Da, ovo je dobro mesto. Mirno, povuceno,” Dzordz je zagledao unutra u svoje dve kese sa namirnicama. “Odlucio sam da pokusamo zajednicku saradnju, ali pod jednim uslovom.”

Slavko je seo na ivicu klupe. “Koji je to uslov?”

“Da radimo sa kompletnom i tacnom mapom ljudskog genoma,” odgovori mu Dzordz ne dizuci glave iz kese iz koje je sad izvadio jednu sargarepu i poceo odsutno da je gricka u uglu usta. “Bez kompletne i tacne mape vasi kompjuteri ce izbacivati nepotpune ili jos gore pogresne hipoteze sa kojima ja nista necu moci da uradim. Treba nam prava mapa.” Jos jedan zalogaj sargarepe.

“Ali ja ne razumem o cemu govorite,” rece Slavko zacudjeno. “Ta mapa postoji jos od 2003. godine kada je Projekat Ljudski Genom proizveo sekvencu visokog kvaliteta, cime se taj projekat i zavrsio. Zatim su tokom 2004. godine zavrsene analize nekoliko preostalih hromozoma. Svi znaju sada vec slavnu pricu o trci izmedju dve grupe naucnika, jedne sa Projekta Ljudski Genom i druge iz privatne kompanije Celera Dzenomiks, koja ce prva da zavrsi sekvenciranje genoma. Na kraju su se 2000. godine dogovorili da saradjuju, i 2003. su zavrsili mapu i stavili je svima na raspolaganje.”

Dzordz na to samo odmahnu rukom i baci ostatak sargarepe u cvetni zbun iza njega. “Slavko, to su sve prilicno tacne informacije i to je sve lepo, medjutim istina je malo drugacija, ako covek ne cita samo javne izjave ucesnika pripremljene za televiziju i novine. Hajde da prosetamo, ubise me ova deca svojom cikom.”

Kada su malo odmakli jednom od staza koja je vodila sredinom parka Dzordz je nastavio prekinut tok misli. “Sve je zapravo pocelo 1990. godine kada je Ministarstvo za Energiju americka vlade pokrenulo ceo projekat, potrosilo velike pare na prva istrazivanja i ohrabrilo mnoge ustanove da se udruze sa njima u veliki internacionalni konzorcijum zvani Projekat Ljudski Genom. Njihov glavni cilj, bar u svakom javnom obracanju, bio je unapredjenje nauke i posebno medicine i biologije sto su dokazivali svojim obecanjem da ce sve rezultate odmah staviti na raspolaganje naucnicima i istrazivacima iz celog sveta. Oni su takodje od samog pocetka nameravali da naprave kompletnu mapu ljudskog genoma. Privatne kompanije kao Celera, ali i mnoge druge, usle se u igru mnogo kasnije sa ciljem da naprave neki profit u svemu tome i njihov fokus je bio mnogo uzi, uglavnom na najinteresantnije delove genoma gde su mogli brze da pronadju nesto sto se moze prodati farmaceutskim kompanijama. Od svih njih Celera je odradila najkompletniju analizu,” tu je Dzordz zastao i pogledao u Slavka kao da proverava da li Slavko prati njegov tok misli. Slavko mu samo klimnu glavom dajuci mu znak da nastavi.

“Medjutim razlog zasto je Ministarstvo za Energiju stvarno ohrabrivalo siroko ucesce drugih u celom projektu je zapravo mnogo jednostavniji. Sa postojecim instrumentima, algoritmima i kompjuterskim kapacitetima tog vremena i uz ogranicenja koja im je nametao njihov budzet ma koliko enorman za nase pojmove, oni nisu mogli sami da naprave znacajan progres i to su znali. Zato im je bio potreban privatan sektor i druge akademske institucije u nadi da ce ideje i resenja da se pojave jednom kad projekat zazivi. I tako je i bilo. Nebrojene inovacije su ugledale svetlo dana, kao na primer brze i jeftinije tehnologije za sekvenciranje, unapredjeni hemijski reagenti i enzimi, kao i razvoj nekoliko novih masina za brzo sekvenciranje uzoraka, da nabrojim samo nekoliko primera. Ali bez obzira na sav taj ogroman progres u instrumentima, automatizaciji i algoritmima, nove inovacije, kao ova vasa o kojoj mi sad govorimo, i dalje su potrebne da bi se dovrsile analize mnogih velikih sekvenci i da bi se unapredila efikasnost celog procesa. I tako je rodjena oblast Zivotnih Nauka cija sira primena zahvata mnoge oblasti ekonomije kao na primer klinicku medicinu, poljoprivredu i stocarstvo, industrijske procese proizvodnje, ekolosku biotehnologiju, DNA identifikaciju ljudi, zivotinja, biljaka i mikroba.”

“Mozda je to sve i tako, ali vazan je krajnji rezultat, a to je da smo dobili mapu kompletnog ljudskog genoma sa kojom sada ja i vi mozemo dalje da radimo, zar ne?” rece Slavko.

“Ne,” odgovori mu Dzordz strpljivo, kao da objasnjava malom detetu. “Ta mapa nasih baznih parova aminokiselina koja je svima danas na raspolaganju niti je u potpunosti tacna, niti je kompletna. Oko 10% celokupnog genoma koji je smatran nevaznim je preskoceno zarad brzeg zavrsetka posla, dok je preostali deo analiziran sa manje od 99% tacnosti mada su zvanicne cifre o preciznosti mnogo vece. Tako da vidite, postoji mnogo prostora za gresku ako se pouzdate u mapu koja je svima na raspolaganju. Ali evo nas na izlazu iz parka, vreme je da krenem nazad u laboratoriju, a i vama predstoji duga voznja kuci.”

Slavkova radoznalost je sada bila sasvim probudjena i siroko otvorenih ociju ga je zgrabila za gusu i zahtevala vise informacija.

“Ali kako onda ja i vi bilo sta mozemo da uradimo? Moji algoritmi ne prave mapu genoma, vec koriste postojecu mapu da bi otkrili nove relacije sakrivene u postojecim informacijama. Posto kazete da tacna mapa ne postoji onda bi sav nas buduci trud bio uzaludan i vodio do pogresnih rezultata.” Slavko je stajao na sred staze gledajuci u Dzordza.

“Ali ja nisam rekao da precizna i kompletna mapa genoma ne postoji. Ona vrlo postoji,” odgovori mu Dzordz cackajuci prstom parce sargarepe koje mu se zaglavilo medju zubima.

“Gde?” Slavko je sada vec mogao iz koze da iskoci.

“U americkoj vojnoj laboratoriji za infektivne bolesti i bioloske agente na ostrvu Maui,” odgovori mu Dzordz prekorno gledajuci malo parce sargarepe medju svojim prstima koje mu je zadalo toliko problema.

Nekoliko manjih sivih oblaka se polako primicalo parku u kom su stajali i polako potiskivalo sunce u pozadinu. U daljini se video poneki usamljeni bljesak na sivoj zavesi horizonta pracen nedugo zatim slabom grmljavinom. Prve mlake kapi kise pocele su da se spustaju na njihove glave.

“Na Havajima?” Slavko nije bio siguran da ga je dobro cuo.

“Na Havajima,” odgovori mu Dzordz strpljivo. “Na mestu vrlo izolovanom od ostatka ostrva, ali sa odlicnim pogledom. U blizini kuce i mesta gde je sahranjen Carls Lindberg.”