Saturday, March 04, 2006

DESET (I Tako Pocinje)

Preostalih nekoliko dana nastojali su da provedu sto vise vremena zajedno. Ronili su i slikali sarene ribe oko Molokinija, skoro potpuno potonulog majusnog ugasenog vulkana, koji se nalazio na pola sata voznje brodom od Kiheia. Pesacili su po uskim stazama kroz dzunglu Iao doline u centru ostrva, povremeno se gubeci u gustom rastinju i kasnije izlazeci iz njega zagrljeni i nasmejani. Jednom je cak Akiko pokusala da nauci Slavka da jedri na dasci, ali je taj pokusaj neslavno propao, posto on nije mogao ni da stoji na dasci duze od par sekundi, a kamoli da podigne natopljeno jedro iz vode, pre nego sto bi naglavacke ponovo pljusnuo u vodu uz njeno zadirkivanje. Onih dana kada je Akiko morala nevoljno da ode na posao, Slavko bi dokono proveo vreme na nekoj od plaza oko Lahaine, cekajuci sve do kasnog popodneva da se ona vrati i da nastave razgovor gde su stali. Noci su provodili strasno i uzurbano, kao dvoje ljubavnika koji znaju da im je dodeljeno samo kratko vreme blizu jedno drugom i da nijedan trenutak nije za gubljenje, bilo u sobi bilo na pustoj plazi.

Dva dana pred Slavkov let nazad, dok su provodili tiho vece zavaljeni u pletene stolice u basti restorana, gledajuci na plazu i boreci se sa ogromnim porcijama sladoleda na stolu izmedju njih, Akiko uze Slavkovu ruku u svoju dok ga je gledala zamisljeno. Nije progovarala, samo ga je pomno posmatrala milujuci mu polako prste na ruci. Izgledalo je kao da je nesto muci.

“Da li nesto nije u redu?” upita je Slavko posle duzeg cutanja. “Ne zelim da se vracam prekosutra, ali moram.” Akiko mu stavi ruku na usta pre nego sto je mogao da nastavi.

“Ti moras da ides, ja moram da ostanem, i to je to,” progovori ona konacno i dalje ne skidajuci pogled sa njega. “Znali smo oboje od pocetka sta radimo. Niko jos od rastanka nije umro, pa cemo i mi preziveti.” Jedino sto ne znam kako, pomisli ona u sebi ali ne rece nista.

“Imamo jos dva dana da ih iskoristimo najbolje sto mozemo,” rece joj Slavko nezno. Osecao je da bi je mogao i iskreno zavoleti ako bi ostao duze, da bi mogao konacno da zaboravi Jelenu i proslost. Ali znao je da nece ostati duze.

“Sutra ne mogu da dodjem na ovu stranu ostrva, zbog posla. Imamo neki projekat koji je u zaostatku pa nas sefovi jasu na grbaci da radimo prekovremeno i zavrsimo koliko je moguce pre nego sto neke budze iz vojske dodju na prezentaciju rezultata.”

“Znaci necu te videti?” upita je Slavko iznenada zabrinut.

“Hoces ako dodjes u Hanu,” odgovori mu ona, usmerivsi ponovo svoju paznju i veliku plasticnu kasiku nazad na svoju porciju sladoleda koji se polako topio preko ivice staklene case.

“U Hanu?” odvrati joj Slavko upitno. “Ali to je na drugom kraju ostrva, a i put do tamo je prilicno uzan koliko sam cuo.”

“To je zadnja lepota Mauia koju cu da ti pokazem. Cekacu te na pauzi za rucak oko podne ispred Hasegawine piljarnice, a ti ako mozes pojavi se. Kreni dovoljno rano ujutro i vozi polako uz cesta stajanja gde bude sta da se vidi i stici ces tamo za jedno tri-cetiri sata.”

“Ali kako ces ti…” zausti Slavko ocigledno pitanje ali ne stize da ga dovrsi. “Tamo gde ja radim ne ide se kolima. Imamo jos malo vremena dok ne budem morala da krenem. Znas li sta sve mozemo da uradimo sa ovim sladoledom i malo maste?”

Nijedan drugi put na Havajima ne moze da se meri u popularnosti sa Hana Autoputem, sluzbeno Autoputem 36. Hana Autoput je superkrivudav put sa dve trake koji vijuga duz severoistocne obale Mauia, pruzajuci neke od najlepsih prirodnih pejzaza na Havajsikim ostrvima.

Hana Autoput krivuda otprilike 52 milje pocevsi istocno od Kahuluia u centralnom Mauiu, prelazeci preko vise od 50 malih mostica preko kojih se moze preci samo jednom trakom, prolazeci pored briljantno zelenih taro polja, divnih obalskih predela, velicanstvenih vodopada, botanickih basti i prasuma pre nego sto prodje kroz mali gradic Hanu i na kraju se zavrsava u jednom od najlepsih tropskih mesta Havaja: Kipahulu delu nacionalnog parka Haleakala. Tu se nalazi i Oheo Gulch, predivan niz vodopada koji padaju pravo u okean.

Uprkos svemu sto putnika ocekuje na kraju puta, fokus ove voznje je u putovanju – ne u odredistu. Voznja od jednog kraja do drugog traje najmanje tri sata, ali je najbolje odvojiti ceo dan za nju. Oni koji se sjure ovim putem sto brze mogu samo da bi stigli do Hane ostace uskraceni kao i mnogi drugi pitajuci se sta je toliko specijalno na ovom putu. Ali onaj koji krene rano, vozi polako i opusteno i stane uz put da razgleda brojne prirodne lepote bice zacaran magijom Puta Za Hanu. To je zagarantovano.

Ovim putem se sada Slavko polako priblizavao Hani u kasno prepodne, posle nekoliko sati lagane voznje. Bilo mu je drago da je poslusao savet recepcionara u svom hotelu i da je napunio rezervoar benzinom pre nego sto je napustio Paiu. Do sledece pumpe je bilo 44 milje, vise od 50 uskih mostica i preko 200 ostrih krivina. U kasetofonu mu se vrtela audio kaseta na kojoj mu je ljupki zenski glas objasnjavao sta se moze videti na svakom kilometru puta. Od svega mu je najzanimljivije bilo zaustavljanje kod Tvin Fals, dva vodopada blizu samog pocetka puta, do kojih se od parkinga dolazilo prvo prelazeci drvenu ogradu na kojoj je uzaludno stajao znak “Zabranjen pristup” preko malih merdevina do manjeg vodopada, a zatim jos 10-15 minuta hoda preko ostrog vulkansog kamenja na dnu potoka do veceg vodopada u ciji se bazen Slavko bucnuo sa jos nekoliko odvaznijih turista. Veci deo ostatka puta je prolazio kroz gusto tropsko rastinje i poneku sumu bambusa. Zbog obilnih kisa koje redovno zalivaju taj deo ostrva, vodopadi su se mogli videti na svakom koraku. Za neke od guscih delova dzungle se govorilo da kriju odgajalista kvalitetne marihuane, ali ne toliko kvalitetne kao ona iz Slavkove Britanske Kolumbije. Slavko je kod svake sledece usputne atrakcije zastajao sve krace, nastojeci da stigne u Hanu na vreme. Nije zeleo da propusti da vidi Akiko, pa makar i propustio da vidi prelepi zaliv Honomanu sa impozantnim zlatno zutim stenama koje su se uzdizale uz obalu okeana, ili Puohokamoa vodopade okruzene drvecem banane ciji je bazen popularno mesto za osvezenje, ili plazu Wainapanapa prekrivenu sjajnim crnim peskom u cijoj se pozadini uzdizala zelena dzungla a ispred nje bljestava vode boje kobalta pruzajuci fascinantan prizor.

Velicine postanske marke, Hana je malo mestasce svo u bujnom zelenilu, ali u njemu ima malo sta da se vidi. Cesto nazivana najhavajskijim od havajskih gradova, Hana lenjo kaska za modernim vremenima sto je svima sasvim po volji. Njen savrsen, okrugli zaliv i sanjiva klima ucinili su Hanu cenjenim mestom za zivljenje jos od pradavnih vremena havajskih kraljeva. Slavko je ne skrecuci sa Hana autoputa stigao malo ispred podneva pravo ispred Hasegavine piljarnice ciji je skromni ulaz i parking gledao pravo na obliznji zaliv Kaihalulu. Dan je bio vruc i bez ijednog oblacka na blistavo plavom nebu. Primetio je da je njen dzip vec parkiran na malom parkingu po kome se lenjo muvalo nekoliko turista tek pristiglih istim putem kao i Slavko, koji su sada protezali ukocene ruke i noge pre nego sto udju u hlad drvene oronule piljlarnice. Akiko nije bilo nigde na vidiku. Verovatno me ceka unutra, pomisli on i udje kroz uzana vrata u piljarnicu koja je izgledala kao velika drvena supa sa nekoliko malih prozora i visokog tavana, ispunjena metalnim policama krcatim najrazlicitijom robom od zacina do lopata i asova, naslaganih zbrda-zdola, kao i ponekim friziderom u kome su se nalazile brojne vrste sladoleda i osvezavajucih pica. Iako je napolju bljestalo sunce, piljarnica je iznutra bila osvetljena neonkama koje su visile se visoke tavanice, jer su svi mali prozori bili zaklonjeni iza polica.

Primetio je odmah Akiko koja mu je stajala okrenuta ledjima kod udaljenog zida gde je sa izrazom dosade na licu razgledala neku sitnicu koju je pokupila sa police pored sebe. Imala je na sebi farmerke i svetlo zutu pamucnu kosulju bez rukava koju je nosila sa zadignutom kragnom. Preko ramena je imala prebacenu malu modernu tasnu prekrivenu inicijalima nekog dizajnera cijeg imena Slavko sada nije mogao da se seti. On joj tiho pridje iza ledja i zgrabi je oko struka uz iznenadjene poglede turista oko njih. Akiko se trgnu i tiho ciknu iznenadjena, a onda se okrenu prema Slavku namrgodjenih obrva. “Jesi li to ljuta na mene?” rece joj Slavko. “Nisam te jos do sada video takvu. Ali opet ti dobro stoji.” Ali Akiko jos nije delovala spremna da ga pusti da se izvuce tako lako. “Umalo nisam iz koze iskocila koliko si me trgao. Nemoj to vise da radis, ili cu morati da te zamolim da napustis ostrvo,” i uz te reci joj na licu zaigra mali tuzan osmejak. “Hajdemo napolje,” rece mu uzevsi ga za ruku. Krenuli su drzeci se za ruke prema pescanoj plazi obliznjeg zaliva i cim su malo odmakli, Akiko zaustavi Slavka povuce ga dole prema sebi i utisnu mu dug i nezan poljubac. “Necemo se vise videti,” rece mu ona kad su se konacno odvojili jedno od drugog.

Slavko je osetio da mu je nesto gurnula u ruku. Pogledao je dole i ugledao zuti Maxell DVD disk u papirnom omotu.

“Sta je ovo,” upita je on dok je malo bolje zagledao disk na kome nije bilo nikakvih dodatnih oznaka, “neki film?”

Akiko je pogledala u pravcu parkinga sa koga su malopre dosli i koji je i dalje bio prazan.

“Na tom disku je ono po cega si dosao ovamo Slavko. Kompletna mapa ljudskog genoma, cela 4 gigabajta, sa poslednjih deset posto korektno mapiranih. Ni ova mapa nije perfektna, daleko od toga, ali je verovatno najbolja koja trenutno postoji. Dodala sam i nesto malo najnovijih informacija o najvaznijim proteinima koje imamo. Nadam se da ce ti biti od koristi.”

“Ali zasto mi ovo dajes posle svega sto si mi rekla ranije?” Slavkov glas je odrazavao mesavinu neverice i uzbudjenja koje je osecao u sebi.

“Dok smo bili zajedno ovih nekoliko dana, nazvala sam profesora Topalovica na telefon koji si mi ti dao prvi dan kad smo se upoznali. Razgovor sa njim me je podsetio koliko vise nisam ona naivna mlada studentkinja, najbolja u grupi, koja je zelela da promeni svet, vec samo jedan mali zupcanik u monotonoj masineriji svakodnevice, pa makar to bio i supertajni projekat.”

“Ali to nije uticalo da uradim ovo sto sam uradila,” nastavi ona gledajuci ga sada pravo u oci. “Kap koja je prelila casu je bila kada me je profesor upitao sta bi moj brat ucinio na mom mestu. Tada sam znala sta treba da uradim. I eto, tu smo sada, ja i ti…”

“Tvoj brat? Sta tvoj brat ima sa ovim?” Slavko je jos bio pomalo zatecen njenim iskrenim izlivom.

“Moj brat, Jamada, umro je od SIDE pre cetiri godine, bez sanse da bude izlecen. On bi sigurno zeleo da njegova sestra danas podeli sa drugima svaku informaciju koja bi jednom mogla spasiti nekog drugog slicne sudbine.”

Stajala je kao malo izgubljeno dete ispred njega na toplom pesku dok su joj se u ocima kupile suze. Slavko je zagrli ne rekavsi nista.

Stajali su neko vreme tako na suncem okupanoj plazi kada je Slavko odjednom u odsjaju svojih suncanih naocara ugledao dve prilike iza njegovih ledja kako im se priblizavaju brzim hodom od strane glavnog puta.

Kada se okrenuo, pustivsi Akiko da mu isklizne iz zagrljaja, ugledao je dvojicu kratko osisanih momaka, od kojih je jedan malo sitniji i stariji, lukavih ociju, isao napred i izgledao kao vodja onom drugom daleko krupnijem i sa glupljim izgledom lica. Bili su normalno obuceni, ali je nesto u njihovom uspravnom drzanju i identicno urednim i opeglanim pantalonama i kosuljama odavalo da im to mozda nije svakodnevna garderoba. Slavko ih je mozda primetio ranije kako stoje dole niz put, ali tada nije na njih obratio paznju. Nesto mu je govorilo da im namere nisu prijateljske.

“Gospodjica Hajashi?” upita Lukavi i ne ocekujuci njen odgovor nastavi, “Mi smo iz vojnog obezbedjenja zaduzeni za sigurnost informacija na odredjenim projektima koje sprovodi vlada na ovoj lokaciji.” Dok je to govorio, i on i Glupi su izvadili i pokazali njoj i Slavku svoje identifikacije na kojima se jasno video grb Ministarstva Odbrane. Jedan brzi Slavkov pogled nazad ka Akiko mu je bio dovoljan da shvati da je ona bila uplasena od ove dvojice. Odlucio je da pokusa da se pravi naivan.

“Od kada se vojno obezbedjenje bilo cega interesuje da kvari romanticnu atmosferu dvoje ljubavnika?” upita ih on glumeci iritiranost. Lukavi je i dalje gledao u Akiko, dok je Glupi, skoro za glavu visi, koraknuo malo blize Slavku.

“Da je samo to u pitanju, vi ne bi ni znali da postojimo,“ odgovori im Lukavi i dalje gledajuci u Akiko. “Ali svaka promena rutine nasih istrazivaca nas upucuje da se pazljivo zagledamo u pojedinosti. Rutina, razumete?” Slavko klimnu glavom radi efekta, dok je Akiko i dalje izgledala nesposobna za bilo kakvu reakciju sa njene strane.

“I tako nije moglo a da nam ne promakne da vam je gospodjica Hajashi upravo dala nesto sto nama lici na kompjuterski disk, na kome su mozda neke stvari koje vi ne bi trebalo da imate.” Lukavi je sada po prvi put pogledao u Slavka koji je jos uvek u ruci drzao DVD disk u papirnom omotu. Slavkov mozak je radio groznicavo, svestan u kakvu je situaciju stavio svoju malu japansku ljubavnicu, a mozda i sebe. Odjednom mu sinu ocajnicka ideja.

“Mislite na ovo parce nacionalne bezbednosti?” rece dok je glumeci zacudjenost zagledao disk u svojoj ruci. “Ovo je CD sa muzikom iz mog rodnog kraja koji sam joj pozajmio na pocetku naseg poznanstva. Ako mi ne verujete, podjite za mnom.” I ne cekajuci dozvolu Slavko krenu nazad prema svom parkiranom automobilu moleci boga u sebi da ga Glupi ne zaustavi.

Glupi se dvoumio za trenutak, ali je onda posao za Slavkom iducu na korak iza njega. Lukavi je uz ljubazan osmeh pokazao Akiko da ih sledi, a onda je i sam krenuo za njom.

Slavko je seo u kola, dao kljucem kontakt, i ubacio DVD u uzani prorez CD plejera koji se nalazio iznad radija. Pritisnuo je dugme i pojacao zvuk. Posle kraceg zujanja dok se disk namestao unutra u pravu poziciju, iz zvucnika je zatrestala pesma Riblje Corbe. Slavko se okrenuo ka Lukavom i Glupom koji su ga gledali nagnuti kroz vrata i slegnuo ramenima.

“Jeste li sad zadovoljni? Ako ne zamerate nas dvoje bi zeleli da provedemo jos malo vremena sto nam je ostalo zajedno bez daljeg uznemiravanja.” Slavko krenu da izlazi iz kola.

“Stani,” zaustavi ga Lukavi koji nije izgledao ubedjen onim sto je cuo. U pozadini je Bora Corba upravo lomio krila avionu, na svu srecu na jeziku koji ova dvojica nisu razumela, inace bi ga odmah proglasila za teroristu.

“Bojim se da cu morati da uzmem taj CD da ga detaljno analiziraju u tehnickoj laboratoriji. Znamo gde da vas nadjemo ako bude trebalo,” rece Lukavi ocigledno nezadovoljan razvojem situacije, dajuci Slavku znak rukom da mu preda CD. Slavko ponovo pritisnu dugme na radiju sto ucini da nastupi iznenadna tisina na parkingu dok je radio zujao i kliktao izbacujuci disk napolje. Kada se zuti disk ponovo pojavio u prorezu plejera, Slavko ga izvadi, vrati u papirni omot i dade ga Lukavom koji ga pazljivo zagleda pre nego sto ga dade Glupom na cuvanje. Zatim se ponovo okrenu prema Slavku i Akiko.

“Izvinjavamo se sto smo vas uznemirili. Siguran sam da je u pitanju samo slucajan nesporazum koji ce se brzo rascistiti kad analiziramo ovaj disk. Dovidjenja.” I sa tim recima ih ova dvojica ostavise same na parkingu. Akiko je jos uvek stajala skamenjena pored Slavkovih kola gledajuci cas u Slavka, cas u pravcu ove dvojice koji su vec sedali u svoja neobelezena kola parkirana malo dalje niz put.

“Ali sta je…? Ja nisam stavila tu muziku…” poce ona zbunjeno, ali joj Slavko dade znak da cuti. Nije hteo nista da rizikuje. Ona dvojica su mozda jos mogli da ih cuju. Kada ih je ispratio pogledom dok su nestajali iza krivine u pravcu Oheo Galca i uverio se da su otisli, tek onda je ponovo pogledao u nju.

“Vidi ovo,” rekao joj je sada pritiskajuci drugo dugme na CD plejeru. Uz zujanje i kliktanje sada se u prorezu pojavio drugi zuti disk. Akiko je ubrzo sa olaksanjem prepoznala DVD koji mu je malopre dala kada ga je Slavko izvadio do polovine napolje.

“Sva je sreca da ovaj plejer moze da drzi 3 diska u sebi, i jos je veca sreca da sam ja imao samo dva diska unutra od kojih je jedan bio zuti kao i tvoj.” Gurnuo je njen DVD nazad u plejer koji ga je odmah poslusno progutao. Tu je za sada bio najbezbedniji. “Sanse su bile pola-pola da pritisnem pravo dugme, jer je drugi CD zelene boje.”

Akiko je i dalje izgledala uzdrmano. Ovo nije bilo nesto na cega bi zelela da se navikne. “Sutra odlazis, a ja ostajem ovde,” rece mu mirnim glasom dok joj se nesto u utrobi stezalo u cvor velicine pesnice. “Drago mi je da smo proveli malo vremena zajedno. Ko zna sta bi bilo da smo se sreli nekoliko godina ranije. Mozda bi ostao. Ovako, javi mi ponekad kako ti ide,” pruzila mu je vizit-kartu na kojoj je rukom bila napisana njena privatna e-mejla adresa.

“Sada moram da idem nazad, cekace me.” Akiko se okrenu da ide ali je Slavko uze za ruku i zaustavi. “Cuces od mene redovno sve sta se desava, i sa ovim sto si mi dala, i sa svim ostalim. Javicu ti kad budem ponovo dosao na ostrvo.” Slavko je zeleo da joj kaze kako bi voleo da je sve drugacije, ali je znao da nema smisla u njihovoj situaciji previse fantazirati. “Mnogo ces mi nedostajati,” bilo je sve sto je mogao jos da joj kaze.

“I ti meni,” odgovori mu ona, “ali neces se vise nikada vratiti ovamo, osecam to.” Okrenula se da podje, ali se onda vratila do njega da mu utisne poslednji poljubac. “I kupi cim stignes neke nove kupace gace ako boga znas,” bilo je zadnje sto mu je rekla pre nego sto je otrcala dok je jos mogla da zaustavi suze.