Saturday, April 01, 2006

JEDANAEST (Punom Parom Napred)

Dzordzu Topalovicu je, da je hteo to da prizna, bilo vrlo drago kada je u ponedeljak na drugom kraju telefonske veze zacuo Slavkov glas koji mu je preneo dobre vesti u vezi mape genoma. Slavko ga je upoznao samo sa detaljima bitnim za njihov buduci projekat, dok je diskretno izbegao da odgovori na sva Dzordzova pitanja o tome kako je proveo slobodno vreme u tom tropskom raju.

“Drago mi je da se bar jedan od nas dvojice dobro proveo. Ja sam ovde preplavljen raznom papirologijom da bi obezbedio pare za istrazivanja. Ponekad mi se cini da sam umesto naucnika postao sekretarica,” gundjao je on Slavku sa druge strane zice. “Jedna interesantna stvar je da me je posetio u laboratoriji neki vrlo uljudan gospodin iz jedne velike farmaceutske kompanije, da se kako rece upoznamo bolje. Ha! Kao da ja ne znam sta ta njuskala u stvari hoce. Uvek u potrazi za necim sto bi im povecalo prodaju. Cujem da su sada poceli da izmisljaju bolesti za svoje nove lekove koji nemaju jasnu primenu.” Dzordz zastade na trenutak da srkne gutljaj espreso kafe koja se vec ohladila na stolu pored njegovog telefona. “Cudna stvar u toj poseti,” nastavio je on odlozivsi praznu soljicu pazljivo u kuhinjski lavabo prepun drugih neopranih solja, “je ta da se zadrzao duze nego sto bi to bio obicaj, dok je sve vreme pokusavao da izokola sazna nesto vise o ovom nasem malom projektu.”

“Ali kako je mogao da zna, kada ni mi do sada nismo bili sigurni da li cemo bilo sta zapocinjati?” upita Slavko pomalo zabrinuto setivsi se Lukavog.

“Mislim da je krivica u ovom slucaju do mene,” odvrati mu Dzordz. “Moracu malo manje da landaram jezikom pred mojim mladjim saradnicima dok sam u laboratoriji. U suprotnom bi mogli da se nadjemo obasuti nezeljenom vrstom popularnosti.”

“Poslacu vam do sutra sve sto sam do sada saznao, kada se malo odmorim od leta i sredim utiske. Dovidjenja.” Slavko je polako odlozio slusalicu i zagledao se u drugi kraj svoje sobe. U rukama je odsutno drzao nekoliko fotografija nasmejane Akiko koje je napravio svojim Soni digitalnim fotoaparatom dok su bili zajedno. Znao je da mora da se usredsredi na posao koji ga tek ceka, a da ove sveze uspomene mora negde da odlozi u svojoj glavi za kasnije. U drugoj sobi je skoro do tavanice bilo naslagano vise od dvadeset kutija u kojima se neraspakovano nalazilo osam kompjutera sa dodatnom mreznom opremom i periferalima koje je narucio kod Kineza i ciju je isporuku primio to isto jutro. Trebace mu nekoliko dana da to sve raspakuje i instalira u upotrebljivu celinu, ali danas je imao druge stvari da zavrsi.

Prvo je upalio svoj stari kompjuter i poceo da pregleda e-mejl poruke koje su mu stigle dok je bio na putu. Milke jedna poruka, mama cetiri, Dzordz jedna, kao i gomila standardnog promotivnog djubreta koje svaki dan zasipa e-mejlove sirom planete. Prvo ce da rascisti jednostavne poruke, pomisli Slavko u sebi, i uze da cita Milketov e-mejl.

Gde si brate? Samo da ti javim da ti oprastam za Vedranu i da nisam pravio nikakva sranja u tvom stanu dok si uzivao u toplom suncu, vec sam ga pazio kao oci u glavi. Majke mi moje! Kola sam ti oprao rucno, mekanim sundjerom.

Nego hteo sam nesto da te pitam, ako se ne ljutis vise na mene. Imam neke privremene finansijske probleme, pa sam mislio ako mozes da mi pozajmis koji dolar dok se situacija ne sredi. Jure me da platim neke penale za kreditnu karticu, jer neki njihov dileja iz administracije nije primio moju urednu uplatu koju sam poslao postom. Ne mozes da zamislis kako su drski preko telefona! Znam da ti jos nisam vratio onih nekoliko ranijih pozajmica, ali nemoj da brines nista, igram lutriju uredno svake nedelje, mora jednom da upali. Javi se kad se vratis, malo mi je frka. Da se nadjemo na pivo u onom irskom pabu pored tvoje zgrade, a?

Slavkov odgovor Milketu je bio kratak. Sve mu je oprosteno, pivo moze, pare ne moze, jer dok je bez posla Slavko ce morati dobro da pazi kako trosi pare dok se u isto vreme potpuno bude posvetio ovom novom projektu.

Sledece na redu su bile poruke od majke u kojima je ona pisala o svemu sto joj se dogadja u zivotu, kao i o svemu sto se dogadja u zivotu drugih oko nje. Kao i obicno ga je molila da joj pise o svemu pa makar to i ne bilo interesantno. Na kraju ga je upitala kako mu je bilo na odmoru i da li se vec snasao na novom poslu.

Slavko je odlucio da je u njenom slucaju najbolji sto kraci odgovor sa sto manje detalja, da se ne bi uznemiravala bez potrebe. Njoj bi preko pola sveta, pomisli on, svaki mali problem izgledao mnogostruko uvecan.

Draga mama,

nadam se da ste svi dobro. Vreme na Havajima je bilo odlicno, a more toplo. Sad sam se vratio osvezen i spreman na nove radne pobede. Pisacu ti opet kad stignem.

Treci je bio Dzordzov e-mejl koji je on poslao Slavku pre nego sto su se culi telefonom pre nepunog sata. Ovde ce, znao je Slavko, trebati malo vise truda da se pripremi odgovor. Prvo je pripremio softver koji je znao da ce im trebati, zatim je proveo neko vreme pisuci dokument sa detaljnim uputstvima za upotrebu, a onda je seo i poceo da kuca odgovor Dzordzu.

Postovani gospodine Topalovicu,

mislim da smo uspeli da nabavimo kompletnu mapu genoma koja ce ubrzati nase analize koje smo planirali. I vi i ja smo u vezi ovoga bili izlozeni nezeljenom interesovanju tako da predlazem da do daljnjeg sva nasa komunikacija bude ili sifrovanim e-mejlom ili kroz licni kontakt. Saljem vam uz ovaj e-majl sav potreban softver za sifrovanje kako e-mejla tako i celih kompjuterskih diskova, zajedno sa uputstvom za upotrebu. DVD sa kopijom mape cu vam poslati odvojeno preporucenom postom tako da dodje samo vama u ruke. Ja cu sa moje strane pripremiti sve sto pre, tako da bi vi prve rezultate mogli da dobijete vec za nedelju dana. Javite mi na koje delove mape zelite da se prvo usredsredimo.

Sledecih nekoliko dana Slavko je proveo zatvoren u svom stanu instalirajuci svojih osam novih kompjutera. Bilo je tu puno mreznih kablova da se poveze, gigabitnih rutera da se konfigurise i diskova da se formatira, pre nego sto je na svaki od kompjutera instaliran po jedan Linux server, ojacan protiv upada hakera i prosiren sa klastering softverom koji ce ih povezati u jedinstvenu celinu u kojoj ce da rade kao jedan kompjuter, daleko brzi od svake pojedine masine koja je bila njegov deo, i gde kvar jednog kompjutera nece uticati na rad ostalih. Kada je operativni sistem bio konfigurisan posle dva dana i skoro dve noci, i kada je kopiju DVD-ja ispratio u posti na put do Dzordza, Slavko je dozvolio sebi da spava neprekidno sledecih cetrnaest sati pre nego sto je ponovo seo ispred monitora i poceo na tastaturi da kuca seriju kompjuterskih komandi kojima ce finalizirati ovu svoju komplikovanu konfiguraciju. Zadnje sto je instalirao na svakoj masini je bio njegov specijalno napisan distribuirani softverski paket za genetsku analizu, plus jos nekoliko nedovrsenih delova koda za koje je verovao da ce mu posluziti u danima koji dolaze. Sada je sve bilo spremno za veliki eksperiment koji se prvo zaceo u glavama Zorana i Maje u onom malom kineskom restoranu u Njujorku. To kao da je bilo pre sto godina, pomisli Slavko i sede da posalje Maji najsvezije vesti.

Draga Majo,

nadam se da si dobro. Dzordz i ja smo spremni i pocinjemo uskoro. Ima li para od investitora? Saljem i tebi kao sto sam i Dzordzu softver za sifrovanje nasih poruka. Za svaki slucaj. Sto se tice Havaja, skroz su izvikani. Umro sam od dosade i jedva docekah povratak.

Eto tako, Slavko zadovoljno protrlja dlanove kad je njegova poruka Maji otisla u maglu interneta. Morao je malo preventivno da slaze Maju cisto da predupredi njena pitanja na temu njegovog tek zavrsenog puta. Secao se jos uvek jasno iz mladjih dana da joj ljubomora nije najbolje stajala. Sve sto je Slavku sada ostalo je da ceka instrukcije od Dzordza i Majin odgovor.

Dzordz je sedeo zavaljen u svojoj izbledeloj i mestimicno pocepanoj kancelarijskoj stolici dok je otvarao Slavkov paket koji je upravo primio. Uvek mu je bilo nejasno zasto su finansijeri njegove laboratorije uvek bili spremni da potrose masivne kolicine dolara na najnoviju opremu, dok u isto vreme nisu bili voljni da obezbede makar minimalno pristojan kancelarijski namestaj. Sa decackim nestrpljenjem je razmotao pazljivo upakovan disk i stavio ga u citac svog kompjutera. Znao je da ne sme da napravi kopiju u slucaju da neko kasnije pocne da njuska po njegovom hardveru, vec da ce sve morati da radi koristeci ovaj DVD disk. Nema veze, pomisli Dzordz dok je razgledao beskrajne nizove slova i drugih simbola koji su prelazili preko njegovog ekrana, navikao je on da radi i u mnogo tezim uslovima. Startovao je zatim jos nekoliko aplikacija specijalno dizajniranih za analizu genetskih podataka i poceo da iz arhiva laboratorije koji su se nalazili snimljeni na velikim serverima u klimatizovanim prostorijama na spratu ispod njega prikuplja sve uzorke za koje do tada njegove kolege nisu mogle da nadju logicno objasnjenje. Poslace prvo takve Slavku da on na njima kalibrise svoj softver. Posle ce krenuti da detaljno cesljaju ovu precizniju mapu genoma i sve druge sa njom povezane detalje kojih je bilo u tolikim kolicinama da su samo uz pomoc kompjutera istrazivaci mogli da se nadaju makar i sansi da nesto otkriju. Sta mu je ono Slavko rekao kad su prvi put razgovarali u parku? Kako ce mozda da otkriju neki novi gen? Ah, mladalacki optimizam je divna stvar, pomisli Dzordz dok se naginjao preko stola da pojaca radio na kome je upravo pocinjao program sa njegovim omiljenim voditeljem. Kada je video one rezultate koje mu je Slavko pokazao onda na vrhu Svemirske Igle, Dzordz je znao da najmanje sto mogu da urade ako im zafali velikih otkrica, je da objave nekoliko radova u specijalizovanim naucnim publikacijama baziranih na Slavkovim originalnim idejama, sto ce mu zauzvrat podici ugled u odredjenim uskim akademskim krugovima i mozda obezbediti dodatne fondove za nove projekte. Akademski ugled i njegova laboratorija su bile jos jedine dve stvari koje su ga svako jutro podizale iz kreveta kad bi budilnik poceo da mu iritira usi, pomisli on dok mu se pogled spustio na uramljenu sliku na njegovom radnom stolu, dopola zatrpanu raznim papirima. Bila je to fotografija standardih dimenzija na kojoj je bio plavokosi decaka od jedno pet godina, nasmejanog lica i sa plasticnom loptom u rukama. U pozadini slike videla se suncem okupana fasada neke kuce. Drveni ram slike je bio na dosta mesta izgreban od upotrebe, dok su se na staklu jasno videli brojni otisci prstiju. Dzordz je uze u ruke i podboci bradu rukom dok se zagledao u krupne oci decaka, koji je kao i uvek izgledao kao da sa velikim naporom stoji mirno u mestu. Tacno se secao mesta gde je napravio tu fotografiju, na jednom letovanju na Floridi blizu Orlanda. Jedva je uspeo da ubedi malog Nikija da izadje na par sekundi iz toplog hotelskog bazena gde se dotle prskao i kikotao sa svojom majkom i da stane mirno za jedan portret. Nedugo posle tog letovanja Paola, njegova zena i Nikijeva majka, vatrena Italijanka, odlucila je da se vrati u svoju rodnu Firencu, ne zeleci vise da bude podredjena Dzordzovoj ljubavnici nauci, sa kojom je on provodio najvise vremena. Povela je i Nikija sa sobom ne ostavivsi mu nacina da ih pronadje ili stupi u bilo kakav kontakt sa njima. Dzordz je svejedno ipak pokusao nekoliko puta da ih pronadje, ali bez uspeha. Paola se verovatno brzo preudala za nekog isto tako vatrenog Djovanija, ili mozda vise nije ni bila u Italiji. Bilo je to pre dvadeset i tri godine, za koje vreme su Dzordz i mali Niki provodili vreme zajedno u Dzordzovoj kancelariji. Jedan stareci polagano, a drugi zauvek mlad i okupan suncem. Dzordz je uvek kada bi gledao tu fotografiju pokusavao da zamisli kako Niki sada izgleda i sta radi. Da li je naucnik kao i njegov otac? Inzenjer, pisac? Vozac kamiona ili mozda lekar? Svaki put u njegovoj glavi Niki je bio neko drugi, ali uvek sa velikim plavim ocima. Da li se uopste seca svoga oca i tog toplog bazena Dzordz nije mogao da kaze. Ali se zato nikada nije preselio iz Sijetla, za svaki slucaj, ako jednog dana Niki dodje da ga potrazi da bude tu da otvori vrata.

Maja je upravo organizovala fajlove na svom laptopu pripremajuci se za sutrasnji sluzbeni put u Bec gde je trebala da u sledecih nedelju dana sprovede redovnu godisnju evaluaciju menadzera u austrijskoj grani CSFB banke nakon cega ce najlosijih deset posto biti zamoljeni da napuste firmu, kada je primila Slavkov e-mejl sa najnovijim vestima. Zadovoljno je procitala svaki detalj koji joj je Slavko poslao, jer je ona u medjuvremenu sa svoje strane vec ubedila nekoliko njenih bogatijih klijenata da ce ovaj projekat biti vredan njihove investicije. Do sada je na osnovu svoje reputacije i trenutne popularnosti u krugovima investitora svega sto je u vezi sa genetikom uspela da obezbedi napismeno cvrste garancije u iznosu od skoro milion dolara, sto bi trebalo da bude dovoljno da mogu da razviju ovaj njihov projekat do nivoa na kome ce neka velika kompanija da ih kupi za znacajne pare. Nije jos o tome pricala sa Slavkom i Dzordzom ali je bila sigurna da ce se oni sloziti za tom njenom logikom. Dodatni bonus njene potrage za investitorima u prethodnih nekoliko nedelja je da je na jednom od koktela koje je organizovala u tu svrhu upoznala zgodnog, bogatog i uspesnog Dzordana Adamsa III, iz poznate Adams porodice ciji su lanci motela prekrivali dobar deo americkoh autoputeva. Dzordan je uskoro trebalo da preuzme kontrolu nad celom porodicnom imperijom kada se njegov otac penzionise za nekoliko godina. Maja i on su brzo otkrili da dele zajednicka interesovanja, a nedugo zatim su poceli da dele i krevet kad god bi se u isto vreme nasli u gradu. Maja je bila vrlo zadovoljna da je Dzordan izgledao opcinjen njenim carima, jer je imala velike planove za njih dvoje. Konacno ce moci da kupi onaj penthaus u Trump Towers gde stanuju mnoge filmske zvezde i poslovni magnati. Cena od petnaest miliona dolara bice tada samo mali detalj na kupoprodajnom ugovoru. Naravno sve ovo nece reci Slavku da ga ne povredi. Bilo im je lepo dok je trajalo, ali cak i da su ostali zajedno Maja je znala da to ne bi dugo trajalo, jer Slavko nije izgledao kao neko cija je zvezda u briljantnom usponu, sto je u Majinom slucaju bio zacin neophodan za vatrenu vezu. Njena sekretarica koja je usla u kancelariju sa njenim hotelskim rezervacijama i avionskim kartama za predstojeci put prekinula je u ovim prijatnim razmisljanjima o buducnosti koja se otvarala pred njom i vratila je u sadasnji trenutak. Sve ove godine neprestanog rada konacno pocinju da daju prave rezultate, pomisli ona zahvaljujuci svojoj sekretarici. Kada je ova izasla iz kancelarije, Maja je spakovala svoj laptop i jos nekoliko fascikli sa dokumentima u svoju elegantnu torbu od meke italijanske koze, i zaputila se lakim korakom dugackim hodnikom nacickanim kancelarijama prema liftu i izlazu iz zgrade. Dzordan joj je obecao da ce veceras navratiti pre njenog puta.

Andrju Skiling spusti na sto ispred sebe izvestaj na koji je bez uspeha pokusavao da se skoncentrise u zadnjih pola sata i umorno rukom protrlja oci ispod naocara. Slepoocnice su mu pulsirale od umora. Zadnji put je ustao iz kreveta pre vise od dvadeset sati i jedva je cekao da stigne do svog letnjikovca u Aspenu gde je njegov batler vec sve pripremio za njegov dolazak. Zadnjih nekoliko dana su bili posebno stresni i kraci odmor na planini u kompletnom luksuzu ce mu dobro doci. Bio je kraj dugog dana koji je proveo sa nekoliko svojih potpredsednika i advokata u pregovorima sa jednim od glavnih konkurenata na temu moguceg spajanja njihove dve kompanije. Proklet bio Lafli, pomisli Skiling stezuci ruke u pesnice dok mu clanci nisu pobeleli. Kurvin sin nije ni koraka hteo da odstupi od fantasticne cene koju je trazio za svaku od deonica svoje kompanije. Vise puta je sa glumljenom zabrinutoscu pitao za taj dosadni sudski proces koji je berzanska komisija uz pomoc drzavnog tuzioca pokrenula zbog navodnih finansijskih nepravilnosti i gde je Skiling bio glavni optuzeni. Neka im je sa srecom dok budu trazili dokaze! A onda bi pizda uporedio veliki broj novih lekova koje su oni imali u pripremi za trziste sa malim brojem novih lekova u Skilingovoj kompaniji. Posle dva dana sastancenja nisu se pomakli sa pocetka.

Skilingov privatni mlaznjak u kome se trenutno osim njega i njegova dva pilota nalazila jedino njegova sekretarica, i ljubavnica, Elizabet, dvostruko mladja od njega i usnula na drugom kraju mahagonijem oblozene kabine, grabio je skoro brzinom zvuka prema Koloradu i aerodromu u Denveru dok su deset hiljada metara ispod njih klizile sume pokrivene snegom. Samo pola sata je proslo od kada se usiljeno rukovao sa Laflijem i napustio Cikago. Skiling odluci da spusti roletnu na malom prozorcetu pored njega kroz koji je bljestalo sunce i da pokusa da malo odspava pre sletanja. U tom trenutku iz dremeza ga je trgnuo zvuk satelitskog telefona cija se slusalica nalazila na njegovom stolu.

“Imam dobre vesti,” zacuo je poznati Tiplerov glas sa druge strane veze, “mozemo li slobodno da razgovaramo?”

“Nemam mnogo vremena,” odgovori mu Skiling refleksivno se osvrnuvsi oko sebe. “Budi kratak, uskoro slecem.” Bila je to samo napola istina, jer sada stvarno nije zeleo da razgovara o dodatnim stvarima koje su vukle na pogresnu stranu legalnosti. “Kakva je situacija u Bostonu?”

Boston ide po planu,” odgovori Tipler ne obrazlazuci dalje.

“Filadelfija?”

“Tamo se stvari privode kraju,” nastavi Tipler, “saznao sam cenu koju nece odbiti i uskoro cete cuti od njih.”

“Sijetl?” upita na kraju Skiling gledajuci u Elizabet koja se promeskoljila na svom lezaju.

Nastupila je kratka pauza sa druge strane veze. “Sijetl je u pocetnoj fazi. Nisam napravio progres, ali mislim da su oni tamo jos i sami u mraku, tako da imamo jos vremena da pronadjemo nacin da dobijemo sta hocemo.”

“Ako Dzordz ima nesto u toj svojoj glavi, hocu to da saznam pre njega,” prosikta Andrju Skiling u slusalicu zureci da zavrsi razgovor pre nego sto se Elizabet probudi. “Deonicari mi disu za vratom i traze rezultate, kao da profit pada sa neba!” Skiling zastade da se malo smiri, jer se u njegovim godinama nije bilo saliti sa povisenim pritiskom. “Nemoj me izneveriti,” bilo je jos jedino sto je dodao.

“Dok sam bio u njegovoj kancelariji, uspeo sam da odugovlacim sve dok konacno nije na kratko izasao i kada sam uspeo da mu na kompjuter ubacim moj specijalni koktel virusa,” Tiplerov glas se cuo kroz vezu koja je sada zvucala kao da kroz telefon tece voda. “Zahvaljujuci tim malim elektronskim spijunima znacemo sve sto i oni, tako da nece biti vazno da li ce na kraju hteti da saradjuju sa nama.”

“Obavestavaj me kako stvari napreduju,” bilo je sve sto je Skiling rekao pre nego sto je prekinuo vezu.

Tipler je jos nekoliko minuta nakon sto je spustio slusalicu zurio udobno zavaljen u svoju crnu koznu fotelju kroz prozor, zapravo jedan veliki stakleni zid, sa pogledom na oblakodere Njujorka koji su se uzdizali sa druge strane Hadsona.

Nesto nije sasvim u redu, pomisli on. Skiling mu je bio najbolja musterija u zadnjih deset godina, ali je izgleda poceo da se lomi prod pritiscima koji su dolazili sa mnogih strana. Tipler nije imao nameru da prati Skilinga u sudnicu i zatvor ako do toga dodje. Doslo je vreme da obezbedi sebi ledja, odluci on na kraju dok je okretao novi broj na telefonu.

“Da?” zacuo se glas sa jakim akcentom na drugoj strani veze.

“Tipler ovde. Imam nesto za Kuznjecova.”