Tuesday, October 24, 2006

OSAMNAEST (Ispad)

Obicna kuca u obicnoj ulici u centralnom delu Barnabija, jednom od mnogih gradova koji su okruzivali Vankuver, slicno Novom Beogradu i Beogradu, bila je smestena blizu prometne ulice Vilingdon, stanice SkyTraina i trznog centra Brentvud. Sa zadnje strane imala je malo dvoriste sa dovoljno mesta za tri drveta, dve stolice i parce travnjaka, dok je preko ograde pucao pogled na besprekorno uredjeno jevrejsko groblje. Par nasih doseljenika, ekonomskih izbeglica Slavkovih godina, sa dvoje male dece rodjene u Kanadi, proslavljao je danas uspesan zavrsetak transakcije gde su postali ponosni vlasnici sopstvenog krova nad glavom i tridesetogodisnjeg pozamasnog zajma od banke. Jer takvo je vreme trenutno bilo, gde si nekada pre samo desetak godina mogao za iste pare kupiti vilu u ekskluzivnom kraju grada, sada si bio srecan sa polovnom kucom sa pogledom na spomen ploce. Zurka je u svakom slucaju bila dobro posecena od strane nasih ljudi iz Vankuvera i okoline koji su poznavali doticni mladi par. Slavko je nekada radio zajedno sa muzem, pre nego sto je otisao da zapocne ovu celu novu avanturu. Posto je Dzordz od nedavno prestao sa freneticnim slanjem uzoraka, Slavko je konacno nasao malo vremena da se negde posteno napije. Jedna stvar koju nasi ljudi nisu menjali svojim dolaskom u strane zemlje bila je kakvo posluzenje iznose pred goste. Tako je i ovde pice teklo u potocima, spanska, cileanska i australijska vina, americki i kanadski viski, domaca prepecenica i loza, kanadsko, nemacko i cesko pivo. Prasece i jagnjece pecenje, sarme, pite, kiflice i sitni kolaci prekrivali su opasno pretrpane stolove oko kojih je veceras vazda bilo gladnih gostiju. Deca su jurila iz sobe u kuhinju, u dnevnu sobu, pa u dvoriste gde su jurili sa jednog kraja na drugi, deset koraka na jednu stranu pa deset nazad. Zatim nazad u sobu odakle su i krenuli. Gosti su svi bili iz starog kraja, od kojih Slavko mnoge nije video vec poduze vremena. Jedan se hvalio novim poslom koji je dobio, drugi je detaljno objasnjavao svojoj maloj publici kako je kupio nekoliko nekretnina kojima je sada skocila cena poslednjih godina, majke su pricale o deci i koja je skola najbolja, dok su tate sedele zajedno i dogovarale sledeci odlazak na skijanje ili fudbal u toku vikenda. Slavko bi na povremena pitanja dobronamernika o tome gde je sada i sta radi odgovarao neodredjeno da trenutno trazi bolji posao, ne zeleci da objasnjava celu frku u kojoj je ucestvovao zadnjih nekoliko meseci.

Slavko zvoni ti mobilni,” cuo je kroz halabuku razgaljenih glasova Aleksandra, svog domacina kako mu govori. “Jakna ti je tamo na krevetu u spavacoj sobi, pravo dole niz hodnik. Pozuri da zavrsis razgovor, sad cu da iznesem specijalnu domacu rakiju, pravi melem za sve probleme.”

Jedva je iskopao svoj telefon ispod brda garderobe koju su gosti tu ostavili na krevetu kako su dolazili. Mislio je da ce ko god da ga zove vec naveliko odustati, ali telefon je nastavljao da zvoni.

“Slavko ovde… ko smeta?” rece sedajuci nesigurno na jedini cosak kreveta koji nije bio zatrpan.

“Maja, duso. Jesi li ti to negde na zurci?”

“Samo jos jedna uobicajena terevenka u cast postignuca takozvanog viseg zivotnog standarda,” odgovori joj Slavko dok je gledao kroz prozor na ulicu ispred kuce. Prvi dani jeseni vec su jasno udarili svoj pecat. Iako je vreme tog dana bio prilicno prijatno, kise su postajale sve ucestalija pojava, a zelena trava ispred kuca bila je vec pokrivena pozutelim liscem koje su prvi pljuskovi stresli sa drveca.

“Nemoj da si takav, bas ti zavidim. Od kad me je onaj kreten ispalio, nisam se nigde dobro provela. Evo i sad sedim kuci i gledam televiziju, kao neka baba.”

“Ne zalim se ja, daleko od toga,” odvrati joj Slavko, “Gde bih drugo inace mogao da jedem sitne slavske kolace za dzabe i da se natreskam ko prase? Kakvo je vreme u Njujorku?”

“Mokro. Mrzim jesen jer me cini depresivnom. Kad bih samo otisla na neko malo tropsko ostrvo i izvrnula se na beli koralni pesak bez ijedne brige na celom svetu. Ima li kakvih novosti od Dzordza?” upita Maja.

Nista. Cuti kao riba. Pretpostavljam da cemo cuti uskoro od njega, ali ko zna. Znam isto koliko i ti.”

“Ako to bude stvarno nesto veliko, da li mislis da cinimo pravu stvar time sto cemo da podelimo sve sa drugima skoro za budzasto?”

Slavko je morao malo da razmisli o tom njenom pitanju. Da, bio je siguran, zakljuci on u sebi. “Budzasto je u ovom slucaju vrlo relativna stvar Majo. Svako od nas troje ce biti obezbedjen finansijski, zasto preterivati?”

“Zato sto bi umesto nekoliko miliona dolara mogli da imamo nekoliko stotina miliona dolara. Imas li ti ideju uopste koliko su ljudi spremni da plate kada im je zdravlje u pitanju?”

“Majo znam da si u pravu, ali mislim da mi ne treba da budemo ti koji ce praviti velike pare na tudjoj muci. Ima dovoljno drugih za taj posao. Seti se samo Zorana i idealizma sa kojim smo sve ovo poceli. Niko od nas nije ocekivao bilo sta zauzvrat.”

“Ja samo kazem kad je vec takva prilika da treba da je iskoristimo. Pusti Dzordza neka lebdi u svojim akademskim oblacima, ja i ti bi znali sta da radimo sa parama. Pomisli samo kakav bi par ja i ti bili. U svakom pogledu.” Maja je posebno naglasila ovu zadnju recenicu.

“Primamljivo, moram priznati,” odvrati joj Slavko delimicno iz pristojnosti, “ali mislim da iz tebe trenutno govori jedna povredjena zena koja ne voli da gubi, vec samo da pobedjuje. Stalno ka novom i vecem izazovu. Ja ne mogu tako vise, prestario sam.”

“Ne mozes reci da nisam pokusala, stari cikice. Kako god hoces, ali mislim da cemo napraviti veliku gresku ako pustimo da nam ovo isklizne kroz prste, to je sve.”

Graja razdraganih glasova se odjednom pojacala sa druge strane vrata. “Slavko! Gde si? Otvaramo pipu! Ko zadnji, vodi pijane kuci.” culo se iz hodnika.

“Moram da idem. Melem-rakija me doziva. Pricacemo kasnije.”

“Hocu i ja tako!” smejala se Maja sa druge strane. “Javi mi cim cujes nesto novo od Dzordza.”

“Nemas brige. Isto vazi i za tebe ako cujes nesto prva.”

Ostatak zurke prosao je Slavku u zamucenim iseccima, mozda je cak i razmenio i telefone sa nekom zgodnom devojkom sa kojom je nesto razgovarao, nije bas bio sasvim siguran iduce jutro. Jedino se secao da je kuci otisao taksijem koji su pozvali jer nije na kraju mogao ni da hoda a kamoli da vozi. Ono sto definitivno nije primetio bio je crni Audi S4 koji je pratio njegov taksi na neupadljivoj udaljenosti sve dok nije usao u svoju zgradu posle nekoliko neuspelih pokusaja da poravna kljuc sa rupom u bravi i otkljuca vrata.

* * *

Iduce jutro, ili preciznije receno podne, otvorio je natecene ocne kapke probudjen mamurnom glavoboljom dodatno podstaknutom zvonjavom telefona pored njegovog kreveta. Dvoumio se za trenutak da li da podigne slusalicu ili da se sjuri u kupatilo i zabije glavu u WC solju. Stomak mu se smilovao i dozvolio da uradi ono prvo.

“Mm, da… ha-lo,” iznenadio ga je prozukli, hrapavi zvuk sopstvenog glasa. Morao je da govori polako da ne bi izazvao zeludac koji je samo cekao da ga neko popreko pogleda.

Slavko? Dzordz ovde.”

“E, da zdravo… nemoj sad nista novo da mi saljes. Danas cu da umrem ako ne nadjem rovito jaje i tri aspirina. A nemam jajeta u kuci.”

“Tako i zvucis. Nego zavrsio sam sve. Konacno.”

“Zavrsio si… zavrsio… sta si to zavrsio? A da, secam se sada. Uf jebote sto mi puca glava.” Slavko se polako prvo nalakti na levu ruku a zatim pazljivo podize i sede rascupan naslonjen na uzglavlje kreveta, ruseci pri tome telefon sa nocnog stocica koji udari bucno prvo u zid a zatim u parket. Slavkov zeludac nije to blagonaklono prihvatio.

“Sta imamo? Je li veliko?” uspe on da upita na kraju.

“Ogromno. Najvece,” odgovori mu Dzordz uzbudjeno. “Desetine puta sam sve proverio, samog sebe da uverim. I sve se uklapa.”

“Hoces li mi reci na kraju sta smo to nasli, jer ja jos necu moci ovako dugo.” Slavko je izgovarao svaku rec odvojeno, trudeci se da dise sto plice. Zeludac ga je davio stezuci mu vrat i udarajuci mu glavom o zid. Bila je to neravnopravna kafanska tuca. A onda mu se stomak umirio, makar na kratko.

“Pa hajde salji, sta cekas?” rece on Dzordzu dok je pecao telefon negde na drugom kraju uvrnute zice, gde se ovaj nekako zakacio za nogu od kreveta i nije nameravao da bude upecan. Slavko nije smeo da se sagne, plaseci se posledica.

“Ne mogu da ti posaljem.”

“Kako ne mozes? Pa rekao si mi malopre da si gotov.”

“Jesam, ali ne mogu da ti posaljem. Siguran sam da je neko iz moje laboratorije sve ovo vreme dojavljivao nekome sta se desava, bar koliko je mogao da zna.”

“Dobro, posalji mi e-mejlom, sifrovano, kao i do sada. To smo sve i namestili da bi imali zasticenu liniju za komunikaciju.”

“I tu ima problem,” Dzordz je tu napravio malu pauzu, oklevajuci. “Mislim da nas je sve ovo vreme neko i tu spijunirao. Nisam ti rekao da me je onaj cudni tip ponovo kontaktirao i da je pokusao da izvuce detalje oko toga na cemu trenutno radim. Znao je neke ztvari koje nikome nisam rekao, u to sam siguran. Posle kad sam malo bolje razmislio o njegovoj prvoj poseti u mojoj laboratoriji, kada sam ga ostavio na trenutak samog u kancelariji, imao je dobru priliku da mi smesti nesto u kompjuter, a mozda i u telefon.”

“Ako je to istina, onda bi ovaj lako saznao sve sto si kucao, ukljucujuci i nase sifre. To bi ucinilo sve nase mere predostroznosti sasvim uzaludnim. Lepo odradjeno, Dzordz. Ali za tvoju utehu, ja mislim da preterujes sa paranojom. Koga je briga sta mi radimo?”

“Izvini, nisam tada ni pomisljao da budem predostrozan u bilo kom smislu. Sve te tvoje mere predostroznosti su mi se cinile smesnim.”

Slavku sve ove nove informacije nisu dobro zvucale. Neko je znao verovatno svaki detalj o njihovom nazovi poverljivom projektu. Ali brzo je potisnuo takve misli iz glave, jer jednostavno nisu imale nikakvog smisla, a u njegovoj glavi trenutno nije bilo puno slobodnog mesta.

Nista, zaboravi e-mejl. Ja ovde imam vecinu elektronskih podataka. Posalji mi samo najnovije sto nemam, recimo obicnom postom, pa cemo da vidimo sta cemo dalje.”

“Mislim da ni to nije sigurno. Cini mi se da me vec nekoliko dana prate i motre neki ljudi neveselih lica. Plasim se da iznesem bilo sta iz laboratorije. Evo ih i sada vidim kroz prozor kako sede u kolima na parkingu susedne zgrade. Ne trude se mnogo da budu neupadljivi kad sam ih cak i ja primetio.”

“Ja mislim da ovo zadnje definitivno umisljas,” odgovori mu na to Slavko. “Ne sumnjam da si video nekog napolju, ali kao sto sam kazes ispred su neke druge zgrade i verovatno imaju neki sasvim obican razlog da budu tamo. Samo pomisli, do nedavno niko pa cak ni ti nije znao da cemo ista pronaci.”

“Ne znam Slavko. Zeleo bi da si u pravu, ali cu ipak za svaki slucaj morati da smislim neki drugi nacin da ti dostavim moje zadnje rezultate. Videces onda zasto sam sada toliko paranoican.”

“Okej, tvoja stvar Dzordz. Samo nam vise posalji to sto imas. Ni Maja ni ja ne mozemo vise da izdrzimo, pojede nas radoznalost! I odspavaj malo, idi negde na odmor, svi smo previse radili ovih proslih meseci. Da je jos malo potrajalo, verovatno bi i meni poceli da se prividjaju sumnjivi tipovi. Toplo preporucujem Havaje za svaku vrstu relaksacije.” Slavko je stvarno zeleo da umiri Dzordza, koji je delovao ubedjen u te njegove teorije o tajanstvenim prisluskivacima i nezvanim pratiocima.

“Zezas ti mene Slavko, ali dobro, nema veze. Sescu sada i smislicu najbolje sto mogu kako da ti bezbedno dostavim ovo sto imam.”

“Vise i ne mogu da trazim od tebe,” rece mu Slavko. “Cujemo se kasnije.”

“Cujemo se,” i Dzordz prekide vezu.

Tek kada je spustio slusalicu na telefon ispod kreveta, gde je resio da ga ostavi da se malo kiseli dok ne pristane pokajnicki da se sam vrati na svoje mesto na nocnom stocicu, Slavko je shvatio da se oseca malo bolje. Ustao je i napravio par koraka po sobi i nista narocito neprijatno se nije desilo, osim sto je par puta morao da podrigne. Verovatno pomaze novi adrenalin, jer se posle Dzordzovog poziva izgleda sve ovo polako privodi kraju. Konacno! Vec je bio spreman za promenu tempa i posla, pomisli dok je pljuskao lice hladnom vodom.

Milke je naravno pozvonio na njegova vrata dok mu je u zapenusanim ustima jos bila cetkica za zube, a na njemu samo bokserice. Ogrnuo se u bade-mantil koji mu je visio na vratima kupatila i otvorio vrata. Milke ga je samo odmerio od glave do pete, posle cega je usao odmahujuci glavom i zavalio se u njegov trosed.

“Kako si otvorio ulazna vrata od zgrade?” upita ga Slavko reda radi.

“Komandant Bosko se krece kao senka kuda hoce. Sacekao sam da naidje neka baba koju sam ubedio da i ja tu stanujem. U liftu me pitala me da li volim kolace. Ne znam kakve su joj bile namere sa mnom. Sav se stresem kad se setim.” Milke je digao obe noge, sa sve patikama, na stolic ispred njega.

“Milke, noge.”

“O, izvini, ne znam kako se to desilo. Nego sta cemo danas da radimo?”

“Ne znam sta ces ti, ali ja idem napolje na svez vazduh, kafu i sendvic u Tim Hortons.” doviknu mu Slavko iz sobe pokusavajuci da potrefi drugu nogavicu farmerki. Na kraju je odustao od cupkanja na jednoj nozi, i dovrsi doticni zahvat sedeci na krevetu. “Tebi ako je dosadno, ostani ovde. Imam neke kompjuterske igrice koje jos nisam stigao ni da raspakujem iz kutije, pa ih instaliraj ako hoces.” Slavko se sada propisno obucen ponovo pojavi u dnevnoj sobi. Milketove noge su ovaj put bile na trosedu.

“Milke, noge.”

“U jebote, izvini. Ne znam sta je to sa mojim nogama danas. Kad se vracas?”

“Ne znam. Sto kasnije, glava mi je puna paucine. A to bolje ne pocinji bilo kakva sranja dok se ja ne vratim.”

“Znaci samo igrice?” zacvile Milke glumeci razocaranost.

“Samo igrice,” bio je Slavkov nepokolebljiv odgovor. Izasao je iz stana i pozvao lift ne zeleci da razmislja o tome kakve bi sve ideje Milke mogao da dobije u vremenu izmedju njegovog odlaska iz stana pa do njegovog povratka. Nije ga bilo briga. Jedino je sad vazno bilo stici sto pre do mesta gde ce mu neko prodati jaku kafu. Gorcu. Duplu.

* * *

Dvadeset pet. Dvadeset sest. Dvadeset i sedam. Hladna voda olimpijskog bazena strujala je duz njenog vitkog tela, dok je Jelena skladnim i snaznim zahvatima dovrsavala svoj redovni jutarnji trening u Sportskom Centru. Kilometar i po bila je duzina za koju je jos odavno utvrdila da njoj licno odgovarala da prepliva svakog dana da bi se odrzala u dobroj formi. Svaki zamah ruke, svaki koordinirani pokret nogu, potiskivao ju je jos jedan metar napred u gotovo praznom bazenu, spirajuci sve brige sa nje i ostavljajuci je potpuno razbudjenom i ostra uma za novi dan koji je bio pred njom. Do Dana Drzavnosti ostalo je jos samo manje od nedelju dana i pripreme njene agencije usle su u groznicavi finis. Nista nije smela da prepusti slucaju, ali je opet morala biti spremna da svakog trenutka prilagodi svoje planove u slucaju da drzavne birokrate nesto promene. U njenoj svesti jedino na sta se fokusirala bio je vertikalni marker na zidu bazena. Kada ga je dosegla, napravila je sa lakocom kolut ispod vode i odgurnula se nogama ka suprotnom kraju bazena. Sve ce biti u redu. Sve ce biti u redu. Dvadeset osam. Dvadeset i devet. Trideset.

Na kraju tridesete duzine izdigla se na ruke, umorna ali zadovoljna, izasla iz bazena i pocela da brise kosu peskirom koji je tu ostavila. Cudno, pomislila je izvirujuci na momente ispod peskira, prilicno je tisina. Onda je primetila da u bazenu vise nema nijednog plivaca. Jos cudnije joj je bilo sto nije mogla nigde da vidi nikoga od osoblja Centra. Nastavila je da brise svoju dugu kosu pripisujuci sve to obicnoj igri slucaja. Trgla se kada je negde iza svojih ledja zacula lagani, napadan i skoro podrugljivi aplauz, proizvod jednog para dlanova.

“Bravo. Uzitak te je gledati, pravi Bal Na Vodi.” Gidza je stajao rasirenih nogu na klupama sa druge strane bazena i dalje lagano tapsuci. Zato ga nije isprva videla, pomisli Jelena dok je skupljala svoje stvari sa plasticne stolice pored nje. Ubrzo je shvatila i zasto je bazen bio prazan. Jedan od Gidzinih celavih gorila je stajao na ulazu u bazen ne dajuci nikome da udje. Jedan od nacina da se osigura privatnost razgovora na javnom mestu.

Jelena je odlucila da ih ignorise i da se zaputi pravo u svlacionicu na tusiranje. Ali tada je shvatila da gorila ne namerava da je propusti. Okrenula se ljutito prema Gidzi pokusavajuci da se koliko je moguce pokrije svojim peskirom dok se sa nje jos cedila voda, cineci od nje komican prizor sto joj nije bila namera u ovom trenutku.

Nisam znala da si poklonik plivanja. A sada reci ovom tvom da se skloni!”

“Samo sam dosao da licno vidim sta je sa nasim dogovorom u vezi prijema ciji se datum priblizava. Da vidim treba li ti kakva pomoc.” Gidza je delovao zabavljen tokom ovog razgovora.

“Ne znam nista o bilo kakvom dogovoru izmedju mene i tebe. Ako hoces da udjes na prijem, moraces sam da se snadjes za pozivnicu.” Gorila se jos uvek nije micao sa izlaza.

“Hajde, hajde. Ne budi tako dramaticna. Znas da mi je to vrlo vazno. Ucinices mi uslugu da me povedes sa sobom i upoznas sa par svojih uticajnih prijatelja. Nista vise ne trazim od tebe.” Gidza se i dalje osmehivao, ali su je njegove oci promatrale tvrdim pogledom.

“Ne dolazi u obzir,” odbrusi mu ona ostro, “da koristis mene i moju agenciju za namestanje svojih prljavih poslova. I nemoj vise da me maltretiras , jer cu sve prijaviti policiji.”

Policiji?” nasmeja se Gidza podrugljivo svom gorili kome isto zaigra trag osmeha na usnama. “To ce te daleko odvesti, nema sumnje. Samo pazi kome ces da se obratis. Nikad ne znas ko je moj.” Gidza joj pridje blize, nagnavsi Jelenu da se refleksno odmakne korak unazad. “Slusaj duso, da te ne zadrzavam, jer i ti i ja smo zauzeti ljudi za koje je vreme novac,” nastavi on izgovarajuci polako svaku rec. “Siguran sam da ne zelis da se ime tvoje agencije povlaci po svim novinama kao leglo trgovine mladim devojkama na raspolaganju bogatim musterijama, neka vrsta javne kuce visoke mode. Vec vidim senzacionalne naslove.”

“To bi bila cista izmisljotina i ti to znas!” uzviknu Jelena uspaniceno. “Niko to ne bi poverovao!”

“Sve sto novine napisu mora da je istina,” nastavi Gidza zadovoljan suzama koje su se skupljale u njenim ocima. “Posebno ako se ponovi dovoljno puta. Poslacu kola po tebe u subotu, sat vremena pre prijema. Budi spremna. Sad mozes da ides.”